Nepoverenje birača
„Izbori ništa ne menjaju“ grafit je kojim je ižvrljan zid u centru
mog rodnog grada Sofije u Bugarskoj. „Da izbori nešto menjaju, bili bi
zabranjeni“ - navodi Ivan Krastev, analitičar i predsednik bugarskog Centra
za liberalne strategije.
Niko se ne seća kada su se ovi grafiti prvi put pojavili niti ko
ih je napisao – verovatno neki mladi anarhista ili neki ne baš tako mlad ulični
umetnik. Niko ne zna zašto ih dobrostojeći vlasnici zgrade nikada nisu uklonili
(nije zagonetno što to nije učinila opština, jer ona ionako nikada nema novca
za takve stvari). Međutim, kako je vreme odmicalo, ovaj grafit je počeo da
služi kao moto putovanja Bugara neistraženim oblastima demokratije. Kad god ih
neko pita za mišljenje, anketari, reporteri i prijatelji, Bugari nikada ne
propuštaju priliku da ih obaveste kako izbori neće promeniti nijednu jedinu
stvar. A Bugari nisu jedini koji ovako govore i misle.
Da bi se naglasio cinizam javnosti u pogledu savremene stranačke
politike, vredi ponovo ispričati priču o Vladimiru Bojku. Mladi Ukrajinac,
Bojko je ambiciozan, pragmatičan i preduzetničkog duha. Godine 2004. bio je
jedan od hiljada mladih ljudi koji su dane i noći provodili na kijevskom
glavnom trgu demonstrirajući zbog lažiranja predsedničkih izbora u Ukrajini. On
i drugi poput njega bili su simbol nacionalnog sna o istinskoj demokratiji,
očekujući da će im ona doneti napredak, nove prilike i promenu. Nažalost, kao
što nam je poznato, Ukrajina je u svom postrevolucionarnom periodu umesto toga
bila svedok korupcije, neznanja i hibrisa onih na vlasti. Pokazalo se da su
ukrajinski oligarsi bili jedini pravi korisnici promene. Nedugo posle
revolucionarnih dana, vođe ovog pokreta krenule su u ofanzivu i počele ogorčeno
da napadaju, ali ne korupciju, već jedni druge. Ekonomija je bila u slobodnom
padu. Negativci iz doba revolucije ponovo su postali spasioci nacije. Bojko
više nije bio zainteresovan da menja naciju i umesto toga se usredsredio na
sticanje novca. Sada se bavi biznisom „iznajmljivanja mase ljudi“. Njegova
firma Lak posao (Easy Work) napravila je bazu podataka nekoliko hiljada
studenata, penzionera i nezaposlenih građana, koje u svakom trenutku može da
angažuje. Njihov je zadatak da se pojave na demonstracijama političkih stranaka
bilo gde u Kijevu, stoje satima i kliču ili skandiraju po komandi. Ideologija
je nebitna Bojku ili onima koje zapošljava budući da pristaju da glume
„građane“ na takvim demonstracijama. Zaista bitno jeste da se novac – obično
četiri dolara na sat – isplaćuje na vreme. Građanski aktivizam u danima
Narandžaste revolucije danas je najamnički aktivizam. Demokratija više ne
označava politiku, već poslovni predlog.
Razborito je smatrati da su Bugarska i Ukrajina ekstremni primeri
razočaranja u demokratiju. Ipak, takođe je istina da je raspoloženje bugarskih
i ukrajinskih birača tipično i za šire trendove. Tokom poslednje tri decenije
ljudi širom sveta glasaju više nego što su to činili i u jednom prethodnom
periodu, ali u mnogim evropskim zemljama većina ljudi više ne smatra da njihov
glas zaista išta znači. Već je dugo prisutna tendencija smanjivanja odziva
birača u većini zapadnih demokratija, a oni za koje je najmanje verovatno da će
glasati jesu siromašni, nezaposleni i mladi – ukratko, baš oni koje bi najviše
trebalo da zanima korišćenje političkog sistema radi poboljšanja sopstvene
sudbine. Strmoglavi pad poverenja od sedamdesetih godina dvadesetog veka jasno
osvetljava činjenica da su svi ispod 40 godina starosti u većini zapadnih
društava proveli ceo svoj dosadašnji život u zemlji u kojoj većina građana ne
veruje svojoj nacionalnoj vladi.
Dakle, mada izgleda da demokratska načela imaju sve univerzalniju
privlačnost i mada broj demokratskih zemalja u svetu raste (najnoviji primeri
su Libija i Egipat), poverenje u komponente demokratije – stranke, izbore,
parlamente, vlade – ozbiljno je narušeno. Profesorka Meri Kaldor i njen tim u
Londonskoj školi ekonomije nedavno su sproveli istraživanje o izvorima novih
protestnih pokreta u Evropi. Rezultati ukazuju na to da mnogi učesnici ne
izražavaju toliko svoje neslaganje s pojedinim političkim odlukama vlade koliko
opšte uverenje da su moćni interesi zarobili demokratske institucije u mnogim
zapadnim demokratijama i da su građani nemoćni da to promene. Ne iznenađuje što
je sve više ljudi sklono da glasa iz protesta ili za ekstremne stranke.
Međutim, ovaj novi populizam, koji je u usponu u Evropi i Sjedinjenim Američkim
Državama, ne predstavlja težnje obespravljenog dela stanovništva već pre
frustraciju onih koji zvanično imaju moć uticaja. To nije populizam „naroda“
zanesenog romantičnom maštom nacionalista, što je bio slučaj pre jednog veka i
više. To je populizam pesimistične i ugrožene većine koja strahuje da će njeno
demografsko smanjivanje značiti i gubljenje moći. Prema rečima američkog
političkog teoretičara Marka Lila, „On daje glas onima koji smatraju da ih
kinje, ali taj glas ima samo da nam saopšti, u stilu Grete Garbo: Želim da me
ostavite na miru.“
Uprkos tome što stručnjaci u medijima objavljuju da su ljudi
izgubili veru u demokratiju, negde na svetu građani upravo jurišaju ulicama ne
bi li povratili svoje pravo na samoupravu. U istom onom trenutku u kom je Bojko
za četiri dolara na sat iznajmljivao skupine ljudi ukrajinskoj političkoj
klasi, desetine hiljada predstavnika moskovske srednje klase u Putinovoj Rusiji
– oni koji obično zarađuju bar 20 dolara na sat – izašlo je na ulice verujući
da su slobodni i pošteni izbori jedina šansa koju Rusija ima za bolju
budućnost. U arapskom svetu milioni ljudi su jurišali na barikade zahtevajući
demokratsku i odgovornu vlast. Kad je reč o Bugarima, oni možda nemaju mnogo poverenja
u demokratiju, ali svakako ne veruju ni u jednu drugu alternativu. Na svaku
priču o nezadovoljstvu i očajanju dolazi primer energije i građanske hrabrosti.
Konačno, na vama je, dragi čitaoče, da budete utučeni ili nadahnuti. Vi
odlučujete o tome da li je demokratija u krizi.
Preobražaj demokratije
Neki tvrde da je ono čemu svedočimo uspon postdemokratskog
kapitalizma. Po mom mišljenju, verovatnije je da prisustvujemo nastajanju
postpolitičke demokratije. To je politika u krizi. I dalje je istina da u
kapitalističkim demokratijama vlade zavise od poverenja birača. Ali, priroda
ove zavisnosti se promenila. Kada je reč o radu vlade, u Evropi u postkriznom
periodu svedoci smo nastajanja čudne podele rada između birača i tržišta.
Donošenje ekonomskih odluka metodički se izuzima iz demokratske politike dok se
spektar prihvatljivih političkih izbora radikalno sužava. Politika je svedena
na umetnost prilagođavanja imperativima tržišta.
U devetnaestom i dvadesetom veku slobode građana bile su štićene
kolektivnom snagom pojedinaca da pokrenu promenu. Ljudi su sticali prava i
čuvali ih zato što su bili dovoljno uticajni da mogu da ih odbrane. Danas su
naše slobode štićene logikom tržišta a ne našom kolektivnom snagom kao birača.
Tržište podstiče slobodne, autonomne pojedince sposobne za preduzimanje rizika
i spremne za suočavanje s odgovornostima. Birači mogu da odluče ko će biti u
vladi – njihovi glasovi i dalje „biraju“ pobedničku stranku. Međutim, sada
tržišni uslovi diktiraju kakva će biti ekonomska politika vlade bez obzira na
to ko dobija izbore. U žestokoj debati koja se danas vodi u Evropi o budućoj
institucionalnoj arhitekturi evrozone, očigledno je da će nova pravila dodatno
ograničiti moć birača da utiču na ekonomsko odlučivanje. Jednostavno rečeno, uslovi
tržišta su takvi da se zahteva sigurnost da birači neće donositi nepromišljene
odluke. U ekonomskim kategorijama to možda i te kako ima smisla, ali u
političkim kategorijama to pokreće nelagodna pitanja. Da li ljudi i dalje imaju
kontrolu? Da li moć još uvek pripada biračima? Nije li predstavnička
demokratija postala nešto nalik prividu?
Uticaj tržišta takođe je bio u igri prilikom odlaska Silvija
Berluskonija. Na dan njegovog pada, ulice oko predsedničke palate pulsirale su
demonstrantima koji su skandirali, mahali italijanskim zastavama i otvarali
boce šampanjca. Prizor je delovao kao nekakav revolucionarni trenutak. Ali,
nije bio ni nalik tome. Zapravo je bio trijumf moći finansijskih tržišta jer
nije volja birača oterala Berluskonijevu korumpiranu i nesposobnu kliku s
dužnosti; poruka „Berluskoni mora otići“ potekla je od otvorenog povezivanja
finansijskih tržišta s komandnim birokratskim vrhom u Briselu (i s vođstvom
Evropske centralne banke u Frankfurtu). Takođe su baš ovi centri moći odabrali
Berluskonijevog naslednika, bivšeg evropskog komesara i tehnokratu Marija
Montija, na mesto italijanskog premijera. Ljudi na ulicama Rima imali su sve
razloge da se istovremeno osećaju ushićeno i nemoćno. Berluskoni jeste otišao,
ali je birač prestao da bude najmoćnija figura u Italiji razdiranoj krizom.
Građani na ulicama nisu bili akteri već posmatrači istorije. Tržite je postalo
glavni akter.
„Tržišta su glasačke mašine“, rekao je svojevremeno Volter Riston,
izvršni direktor Sitibank. „Ona funkcionišu tako što održavaju referendume.“
Međutim, obzir tržišta prema uticaju birača nema istu težinu kao obzir prema
uticaju klijenta. Ono u šta se u tržišnim uslovima ne veruje jeste pravo naroda
i njegove vlasti da intervenišu onda kada prosude da su tržišta propala. Početkom
devetnaestog veka u demokratskoj Francuskoj i Engleskoj samo je pet do deset
procenata ljudi imalo pravo da glasa – obrazovani muškarci, vlasnici imovine
odlučivali su o svim društvenim, političkim i vojnim pitanjima. Danas je pravo
glasa neuporedivo rasprostranjenije. Pa ipak, svedoci smo da se o sve manjem
broju pitanja odlučuje političkim procesom. Naime, sve se više pitanja, poput
onog o tome koliki treba da bude prihvatljiv nivo budžetskog deficita u slučaju
država evrozone, uklanja iz izborne politike.
U svojoj knjizi Paradoks globalizacije, ekonomista s Harvarda Dani
Rodrik (Dani Rodrik, The Globalization Paradox) tvrdi da imamo tri mogućnosti
za upravljanje napetostima između nacionalne demokratije i globalnog tržišta.
Možemo da ograničimo demokratiju da bismo postigli konkurentnost na
međunarodnim tržištima. Možemo da svedemo uticaj globalizacije u uže okvire u
nadi da ćemo izgraditi demokratsku legitimnost u sopstvenoj zemlji. Ili možemo
da globalizujemo demokratiju po cenu nacionalnog suvereniteta. Ali ne možemo
imati u isto vreme hiperglobalizaciju, demokratiju i samoopredeljivanje. Pa
ipak, to je upravo ono čemu vlade teže. Političke elite žele da ljudi imaju
pravo glasa, ali nisu spremne da im dozvole da izaberu „populističku politiku“.
Htele bi da spuste cenu rada i da ignorišu društvene proteste, ali ne žele da
javno prihvate autoritarnu poziciju. Podstiču slobodnu trgovinu i
međuzavisnost, ali žele da o odlučivanju o zakonima zemlje njihova reč bude
poslednja. Tako, umesto da biraju između suverene demokratije, globalizovane
demokratije ili autoritarnosti naklonjene globalizaciji, političke elite
nastoje da redefinišu demokratiju i suverenitet ne bi li nemoguće učinile
mogućim. Rezultat je demokratija bez izbora, suverenitet bez značenja i
globalizacija bez legitimiteta.
Ukratko, birač je izgubio sposobnost i uticaj da uravnotežuje moć
tržišta u ime zajedničkog javnog interesa. Današnja kriza demokratije ponajpre
se može ponovo razumeti kao razočaranje onih koji zvanično imaju pravo i moć, a
ne kao pretnja ličnoj slobodi ili kao rizik od povratka autoritarnog režima
(iskreno, od suprotnosti demokratija/autoritarnost više uglavnom i nema koristi
kada je reč o razumevanju zapadne politike). Birači ne veruju da je njihov glas
uistinu bitan za upravljanje njihovom zemljom, čak i kada su saglasni s tim da
su izbori slobodni i pošteni. Ljudi nalaze sve manje i manje razloga da
glasaju. Ili, drugačije rečeno, smatraju da je sve više i više razloga da
glasaju praznim glasačkim listićima. Glas građana pretvoren je samo u šum.
Нема коментара:
Постави коментар