Autonomija
(slobodom i samostalnošću u odlučivanju) kao dio procesa moći
ne mora biti obavezna kod svakog pojedinca. Ali većina
ljudi zahtjeva određeni stepen autonomije
u radu ka svojim ciljevima. Njihovi napori moraju biti preduzeti kroz njihovu
ličnu inicijativu, u njihovom pravcu i pod
njihovom kontrolom. Pa ipak, ljudi ne moraju da preduzimaju ovu incijativu,
kontrolu i pravac kao pojedinci. Obično
je dovoljno raditi kao član male
grupe. Ako, dakle, 5-6 ljudi diskutuju između
sebe o nekom cilju, i učine uspješan zajednički
napor da do tog cilja dođu, njihova potreba za
procesom moći se zadovoljava. Ali
ako rade pod krutim naređenjima „odozgo“ koja
im ne ostavljaju prostora za autonomnu odluku i inicijativu, njihova potreba za
procesom moći neće
biti zadovoljena. Isto važi i kada se odluke donose kolektivno, ako je grupa
koja donosi kolektivnu odluku toliko velika da je uloga svakog pojedinca beznačajna.
Moglo bi se reći da većina
ljudi ne želi da donosi sopstvene odluke, već
želi lidera koji će
umesto njih misliti. Ima istine u ovome. Ljudi vole da sami donose odluke o
malim stvarima, ali donošenje odluka u vezi sa teškim, suštinskim pitanjima
zahtjeva suočavanje sa psihološkim konfliktom
ili preuzimanjem odgovornosti za odluke, a većina ljudi mrzi
psihološke konflikte ili preuzeti odgovornost za postupke. Stoga
uvijek teže da se oslanjaju na druge prilikom donošenja važnih odluka. Većina
ljudi su prirodni sljedbenici, ne vode, ali vole da imaju direktan, lični
kontakt sa svojim vođom i u određenoj mjeri učestvuju
u donošenju teških odluka. Autonomija im je potrebna barem u toj mjeri.
Tačno
je da neki pojedinci izgleda imaju malo potrebe za autonomijom. Ili je njihova
potreba za moći mala, ili se
zadovoljavaju identifikacijom sa nekom moćnom
organizacijom kojoj pripadaju. A postoje i životinjski tipovi koji ne
razmišljaju i koji izgleda da su zadovoljni sa čisto
fizičkim osjećanjem
moći (dobar vojnik, koji svoj osjećaj
moći dobija razvijajući
vještine za borbu koje je sasvim voljan da koristi kroz slijepu poslušnost
nadređenima). Ali za većinu
ljudi, tek se kroz proces moći
– postojanje cilja, poduzimanje autonomnog truda
i postizanje cilja – zadobijaju samopoštovanje, samopouzdanje i osjećaj
moći. Kada neko nema dovoljno prilike da prolazi
kroz proces moći, posljedice su (u
zavisnosti od pojedinca, i od toga na koji je način
proces moći osujećen)
dosada, demoralisanost, nisko samopoštovanje, osjećaj
inferiornosti, defetizam, depresija, uznemirenost, krivica, frustracija,
agresivnost, zlostavljanje djece ili supružnika, nezajažljivi hedonizam,
nenormalno seksualno ponašanje, problemi sa spavanjem, problem u ishrani itd.
Neki od navedenih simptoma slični
su onima kod životinja u kavezu. Da objasnimo na koji način
ovi simptomi nastaju iz osujećenja, u skladu sa funkcionisanjem procesa moći:
zdravorazumsko shvatanje ljudske prirode govori nam da nedostatak ciljeva za čije
je ostvarivanje potreban trud vodi dosadi, a ta dosada, ako se dugo nastavlja, obično
na kraju vodi u depresiju. Neuspjeh u ostvarivanju ciljeva vodi u frustriranost
i gubljenje samopoštovanja. Frustracija izaziva bes, a bes agresivnost, često
u obliku zlostavljanja supružnika ili djeteta. Pokazano je da dugotrajne
frustracije često vode u depresiju, a depresija izaziva
krivicu, poremećaje u ishrani i poremećaje
spavanja, i loše mišljenje o sebi. Oni koji teže depresiji traže zadovoljstva
kao protivotrov; otud nezajažljivi hedonizam ili prekomjeran seks, sa
perverzijama kao ciljem da se pojača stimulacija. Dosada takođe
vodi ka prekomjernom traganju za uživanjima, jer u nedostatku ciljeva ljudi
uzimaju uživanje za cilj. Uzgred, kada govorimo o depresiji, ne mislimo
obavezno na ozbiljnu depresiju koju treba liječiti kod psihijatra.
Obično su to samo blage forme depresije. A i kada
govorimo o ciljevima, ne mislimo obavezno na dugoročne,
osmišljene ciljeve. Za mnoge ljude, ili za većinu, tokom većeg
dijela ljudske istorije, ciljevi prehranjivanja sebe i svoje porodice su bili
sasvim dovoljni.
Svaki
od gore navedenih simptoma može da se dogodi u svakom društvu, ali u savremenom
industrijskom društvu oni su poprimili velike razmjere. Mi nismo prvi koji
napominju da današnji svijet izgleda ludo. Ovo nije normalno za ljudska društva.
Postoji dobar razlog da vjerujemo da je primitivni čovjek
doživljavao manje stresa i osujećenosti
i da je bio zadovoljniji životom nego što je to današnji čovjek.
Istina je i da nije sve med i mlijeko u primitivnim društvima.
Zlostavljanje žena je bilo običaj
među australijskim Aboridžinima,
transseksualnost je bila prilično
uobičajena stvar među
nekim indijanskim plemenima. Ali čini
se, uopšteno govoreći,
da su problemi poput onih koje smo naveli u prethodnom pasusu bili mnogo rjeđi
među primitivnim narodima nego što su u
savremenom društvu. Mi pripisujemo društvene i psihološke probleme savremenog
društva činjenici da to
društvo zahtijeva od ljudi da žive na drastično
drugačiji način
od onoga na koji je ljudska vrsta evoluirala, i da se ponašaju na načine
koji su u sukobu sa obrascima ponašanja koje je ljudska vrsta stvorila dok je živela
pod ranijim okolnostima. Iz onoga što smo dosad zaključili jasno je da
nedostatak prilike da se pravilno iskusi proces moći
smatramo najvažnijim od abnormalnih uslova kojima moderno društvo potčinjava
ljude. Ali on nije i jedini. Prije nego što se pozabavimo remećenjem
procesa moći kao izvorom
društvenih problema, govorićemo
o nekim drugim izvorima.
Među
abnormalnim uslovima prisutnim u savremenom industrijskom društvu imamo
prenaseljenost, izolovanost čovjeka
od prirode, preveliku brzinu društvenih promjena kao i razbijanje prirodnih
malih zajednica poput šire porodice, sela ili plemena.
Dobro
je poznato da gužva povećava stres i agresivnost.
Stepen prenaseljenosti kakav postoji danas i izolovanost čovjeka
od prirode posljedica su tehnološkog napretka. Sva predindustrijska društva su
bila prevashodno ruralna. Industrijska revolucija znatno je uvećala
gradove i proporciju stanovništva koja u njima živi, a savremena poljoprivredna
revolucija je omogućila Zemlji da
opskrbljuje hranom mnogo veću
populaciju nego ikad prije. (Isto tako, tehnologija ima negativan uticaj na prenaseljenost, zato što daje
ljudima u ruke uvećane moći
ometanja drugih. Na primjer, bezbroj uređaja prave buku: električne
kosilice, radio aparate, TV, motocikle, itd. Ako upotreba ovih stvari nije ograničena
(kontrolisana), ljudi koji žele mir i tišinu će
biti frustrirani bukom. Ako je njihova upotreba ograničena,
ljudi koji ih koriste će biti frustrirani
propisima... Ali da ove sprave nisu nikad izmišljene ne bi bilo nikakvog sukoba
niti frustracije koji one stvaraju.)
Za
primitivna društva je prirodni svijet (koji se obično
mijenja veoma sporo) pružao stabilan djelokrug i samim tim nudio osjećaj sigurnosti.
U savremenom svijetu ljudsko društvo kontroliše prirodu, a ne obrnuto, i
moderno se društvo brzo mijenja zbog tehnoloških promjena. Stoga danas ne
postoji stabilno životno okruženje.
Konzervativci
kritikuju propast tradicionalnih vrijednosti ali ipak s entuzijazmom podržavaju
tehnološki napredak i ekonomski rast. Očigledno
im nikad ne padne na pamet da se ne mogu načiniti
brze, drastične promjene u
tehnologiji i ekonomiji jednog društva bez izazivanja brzih promjena u svim
drugim aspektima društva, i da takve brze promjene neminovno razbijaju
tradicionalne vrijednosti.
Raspad
tradicionalnih vrijednosti na neki način
podrazumjeva raspad veza koje drže na okupu tradicionalne male društvene grupe.
Dezintegracija malih društvenih zajednica je dodatno podstaknuta činjenicom
da savremeni uslovi često traže od pojedinaca
da se presele u novo mjesto, razdvajajući
ih od njihovih zajednica. Osim toga, tehnološko
društvo mora
da oslabi
porodične veze i lokalne zajednice ako
želi da efikasno funkcioniše. U savremenom
društvu, vjernost pojedinca mora biti prvo sistemu, a tek na drugom mjestu
maloj zajednici ili porodici, jer ako su vjernosti unutar malih zajednica
snažnije od lojalnosti sistemu, takve će
zajednice raditi više na svom napretku nauštrb sistema.
Pretpostavimo
da javni činovnik ili direktor preduzeća
postavi svog rođaka, prijatelja ili
brata po vjeri na položaj umjesto osobe koja je za taj položaj bolje kvalifikovana.
On je dopustio da lična odanost zamjeni vjernost
sistemu, i to je „nepotizam“ ili „diskriminacija“, a oba su strašni grijesi u
savremenom - tehnološkom društvu. Tobožnja industrijska društva koja su loše sprovela potčinjavanje
ličnih ili lokalnih odanosti vjernosti sistema
obično su vrlo nefunkcionalna, sklona krizama i previranjima. (Pogledajte primjer pojedinih država Latinske Amerike.) Stoga napredno industrijsko društvo može da toleriše samo
one male zajednice koje su uškopljene, ukroćene
i pretvorene u alate sistema. Djelimični izuzetak može biti načinjen
od nekolikih pasivnih, introvertnih grupacija, koje imaju
manji uticaj na šire društvo. U svijetu
postoje neke autentične male grupacije. Na primjer,
omladinske i motorizovane bande i „kultovi“. Svi ih smatraju
opasnim, što oni i jesu, zato što su članovi ovih grupa odani
prevashodno jedni drugima a ne sistemu, i
stoga sistem ne može da ih kontroliše. Ili uzmimo za primjer Cigane. Cigani se
obično provuku sa krađama
i prevarama zato što su njihove odanosti takve da uvijek mogu da nađu
druge Cigane koji će da posvjedoče i „dokažu“ njihovu
nevinost. Sistem bi očigledno imao veliki problem kada bi puno ljudi
pripadalo ovakvim grupama. Neki od kineskih mislilaca ranog XX vijeka prepoznali
su potrebu za razbijanjem malih društvenih grupa poput porodice: „[Prema Sun
Jat-senu] kineskom narodu je potreban nov talas patriotizma, koji bi vodio
prenosu odanosti sa porodice na državu... [Prema Li Huangu] tradicionalna
vezanost, pogotovo za porodicu, treba da bude napuštena ako će
se patriotizam razvijati u Kini.“ (Cester Tan, Kineska politička misao u dvadesetom vijeku, str. 125, 297.)
Prevelika
gužva, brze promjene i raspad zajednica su opštepriznati kao izvori društvenih
problema. Ali mi ne vjerujemo da je to dovoljno da se objasni obim problema
koji postoje danas.
Jedan
manji broj predindustrijskih gradova jeste bio velik i prenaseljen, pa opet čini
se da njihovi stanovnici nisu imali psiholoških problema u onom obimu u kom se
oni javljaju kod savremenog čovjeka.
U Americi danas još uvijek ima slabo naseljenih ruralnih područja,
i mi u njima vidimo iste probleme kao i u urbanim sredinama, mada ovi problemi
obično nisu toliko akutni u seoskim oblastima.
Prenaseljenost se, stoga, ne čini
odlučujućim
faktorom.
Na
rastućoj američkoj
granici tokom XIX vijeka, mobilnost stanovništva je vjerovatno razbila šire
porodice i male društvene grupe, barem do istog stepena do kog su danas
razbijene. Zapravo, mnoge uže porodice su po svom izboru živjele u takvoj izolovanosti,
sa prvim komšijama tek na nekoliko milja udaljenosti, da nisu pripadale nikakvoj
zajednici uopšte, i čini se (gledano iz
ugla američkog društva) da se iz toga
nisu razvili nikakvi problemi.
Dalje,
promjena u američkom pograničnom
društvu je bila veoma brza i duboka. Čovjek
je mogao biti rođen u brvnari, van
dodira sa redom i zakonom i hraniti se mahom divljači,
da bi do svoje starosti već mogao
biti imati redovan posao i živeti u uređenoj
zajednici sa funkcionalnim snagama javnog reda i mira. Ova je promjena bila dublja
od one koja se tipično događa
u životima savremenih pojedinaca, pa opet ne čini
se da je ona dovela do psiholoških problema. Štaviše, američko
društvo XIX vijeka je bilo optimistično
i samouvjereno, za razliku od današnjeg, pogotovo evropskog društva.
Razlika
se, smatramo, nalazi u tome što savremeni čovjek
(pogotovo na “Starom kontinentu” u velikoj mjeri opravdano) osjeća
da mu je promjena nametnuta, dok se doseljenik-graničar
u Americi iz XIX vijeka osjećao
(takođe u velikoj mjeri opravdano) da je on, svojim
izborom, stvorio promjenu. Tako bi se naseljenik nastanio na komadu zemlje po
svom izboru i kroz svoj trud od njega stvorio farmu. Tih dana je cijela ta
zemlja imala možda nekoliko stotina stanovnika i bila je mnogo izolovanija i
samostalnija nego što je to današnja država. Tako je naseljenik- farmer kao dio
male grupe učestvovao u stvaranju
novog, uređenog društva. Čovjek
se može ozbiljno zapitati da li je stvaranje takvog društva napredak, ali to je
u svakom slučaju zadovoljilo
naseljenikovu potrebu za procesom moći.
Takav obrazac uređenja društvenog sistema nametnut je zemljama u tranziciji bez
prilagođavanja specifičnim kulturološkim, istorijskim, vjerskim i dr.
nasljeđima tih naroda.
Bilo
bi moguće dati i druge primjere
društava u kojima je bilo brzih promjena i/ili nedostatka dobro povezane
zajednice bez masovnih zastranjivanja u ponašanju kakve vidimo u savremenom
industrijskom društvu. Tvrdimo da je najvažniji uzrok društvenih i psiholoških
problema u savremenom društvu činjenica
da ljudi nemaju dovoljno prilike da prođu
kroz proces moći na normalan (tadicionalan)
način. Ne želimo izričito tvrditi da je
savremeno društvo jedino u kojem je proces moći
poremećen. Vjerovatno je većina
sadašnjih civilizovanih društava u svom istorijskom razvoju, ako nisu i sva, u
manjem ili većem obimu remetila proces
moći. Ali taj je problem postao ozbiljan tek u
savremenom industrijskom društvu.
Izvor:
T.K.
Нема коментара:
Постави коментар