Društvene i socijalne probleme modernog društva pripisujemo činjenici da ona zahtjevaju od ljudi da žive u uslovima radikalno drugačijim od onih u kojima se ljudska vrsta razvijala i da se ponašaju suprotno obrascima ponašanja koje je naša vrsta razvila u ranijim uslovima (prošlosti). U nenormalne uslove koje nameće moderno industrijsko društvo spada prenaseljenost, izolovanost čovjeka od prirode, previše brze društvene promjene i uništavanje prirodnih, malih zajednica, kao što su (proširena) porodica, selo ili pleme. Dobro je poznato da gomilanje povećava stres i agresivnost. Sadašnji stepen gomilanja i izolovanosti čovjeka od prirode je posljedica tehnološkog napretka. Sva predindustrijska društva bila su pretežno ruralna. Industrijska revolucija je drastično uvećala gradove i postotak stanovništva koji živi u njima, a moderna poljoprivredna tehnologija je omogućila da zemlja podrži daleko brojniju populaciju nego ikada ranije.
Osim toga, tehnologija pogoršava posljedice gomilanja tako što ljudima stavlja na raspolaganje velike ometajuće sile. Na primjer, razne uređaje koji prave buku: motore sa unutrašnjim sagorijevanjem, radio aparate, motocikle, itd. Kada je upotreba tih uređaja neograničena, ljudi koji žele mir i tišinu su frustrirani bukom. Kada je njihova upotreba ograničena, oni koji koriste te uređaje su frustrirani propisima i ograničenjima. Da te mašine nikada nisu izmišljene, među ljudima ne bi bilo sukoba i frustracija. Prirodni svijet (koji se uglavnom mijenja veoma lagano) primitivnim društvima je pružao stabilno životno okruženje, pa tako i osjećanje sigurnosti. U modernom svijetu, ljudsko društvo je to koje dominira prirodom, umjesto obrnuto, a moderno društvo se, zahvaljujući tehnološkom progresu, mijenja veoma brzo. Zato ono ne može pružiti nikome stabilno životno okruženje. Jasno je da ne pate svi ljudi koji žive u industrijsko-tehnološkom sistemu od psihičkih problema. Neki čak tvrde kako su sasvim zadovoljni postojećim društvom.
Industrijsko-tehnološko društvo ne može se reformirati na način koji bi spriječio progresivno sužavanje sfere ljudske slobode. Ali, pošto „sloboda“ može biti shvaćena na razne načine, prvo ćemo razjasniti na koju vrstu slobode mislimo i potom ćemo uvidjeti da i oni pojedinci koji su uvjereni da su slobodni i zadovoljni industrijsko-tehnološkim društvom, žive u zabludi.
Pod „slobodom“ podrazumijevamo mogućnost za prolazak kroz život usmjeravajući se na prave ciljeve, bez ometanja, manipulacije ili nadzora s bilo koje strane, posebno od strane bilo koje velike organizacije. Kako ne bi bilo zabluda oko termina sticanja moći evo objašnjenja; Biti slobodan znači imati kontrolu (bilo kao pojedinac, bilo kao član male grupe nad svim pitanjima koja se tiču života i smrti: ishranom, odijevanjem, skloništem i odbranom od opasnosti koja može biti prisutna u nekom okruženju. Biti slobodan znači imati moć (ne moć kontrole nad drugim ljudima, već moć kontrole nad okolnostima vlastitog života). Niko ne može biti slobodan ako neko (posebno neka velika organizacija) ima vlast nad drugima, ma koliko ta vlast mogla biti blagonaklona, tolerantna ili popustljiva. Važno je da se sloboda ne brka s popustljivošću. Industrijska revolucija je trebala iskorijeniti siromaštvo (bar su tako tvrdili njeni "tvorci"), učini svakoga sretnim. Stvarni rezultati su potpuno drugačiji.
Govore nam da živimo u slobodnom društvu zato što imamo određen broj ustavom garantiranih prava. Ali, to nije tako važno kao što izgleda. Stepen slobode nije određen ekonomskom i tehnološkom strukturom ovog društva nego njegovim zakonima ili oblikom vladavine. Što se naših ustavnih prava tiče, pogledajmo, na primjer, slobodu štampe i drugih masovnih medija. Masovni mediji su uglavnom pod kontrolom velikih organizacija integrisanih u sistem. Svako ko ima malo novca može nešto štampati ili distribuirati preko Interneta ili na neki sličan način, ali ono što imaju za reći utopit će se u masi materijala koju izbacuju mediji (koji imaju monopol) i zato neće imati praktično nikakav efekt. Primjera kršenja slobode možemo navesti beskonačno mnogo. Te primjere možete vidjeti na svakom koraku i u svakom segmentu života koje ne treba više ni nabrajati.
Prisutna je stalna tendencija, koja datira još od Industrijske revolucije, da tehnologija jača društvo, ali uz visoku cijenu u vlastitoj slobodi i lokalnoj autonomiji. Krupne promjene, koje bi mogle imati trajne posljedice u korist slobode, ne bi bile pokrenute zato što bi njihovo ostvarenje teško poremetilo dobro razvijen sistem kontrole umova savremenih robova globalnog potrošačkog društva. Zato će svaki pokušaj reforme biti spriječen ili previše blag i manje radikalan da bi bio djelotvoran. To je razlog zašto trajne promjene u korist slobode mogu izvesti samo osobe spremne da prihvate radikalne, opasne i nepredvidljive posljedice promjene cijelog društvenog sistema. Drugim riječima, takve promjene mogu izvesti samo revolucionari, a ne reformisti.
Ljudi koji pokušavaju sačuvati slobodu bez žrtvovanja navodnih koristi koje imamo od tehnologije, predlagaće razne naivne nacrte (projekte) nekog novog reformisanog društva, koje bi moglo pomiriti slobodu i tehnologiju. Mnogi takvi projekti su samo reformistička rješenje ali ne i ona prava revolucionarna. Ona su samo puka (re)forma - spisak lijepih želja bez stvarnih rezultata.
Нема коментара:
Постави коментар