Psihologija savremenih ljevičara

Skoro svako će se složiti da živimo u duboko izmučenom društvu. Jedan od najraširenijih pojavnih vidova anomalija našeg svijeta je ljevičarstvo, tako da rasprava o psihologiji savremenih ljevičara može da posluži kao uvod u opštu raspravu o problemima savremenog društva.

Šta je ljevičarstvo? Tokom prve polovine XX vijeka, ljevica se mogla u praksi identifikovati sa socijalizmom. Danas je taj pokret rascjepkan, i nije jasno koga bismo direktno mogli nazvati ljevičarem. Kada govorimo o ljevičarima, mislimo prije svega na socijaliste, kolektiviste, politički korektne tipove, feministkinje, aktiviste za prava homoseksualaca i invalida, aktiviste za prava životinja i slične. Ali nije svako od onih ko se povezuje sa ovim pokretima ljevičar. Ono do čega mi pokušavamo da dopremo u raspravi o ljevičarstvu nije konkretan pokret ili ideologija kao psihološki tip, već je to prije skupina povezanih vrsta. Stoga, ono što podrazumjevamo pod „ljevičarima“ postaće mnogo jasnije tokom ove rasprave o ljevičarskoj psihologiji.

Ono što pokušavamo je da na grub i približan način ukažemo na dvije psihološke tendencije koje se smatraju pokretačkom silom savremene ljevice. Ne tvrdimo da ćemo kazati potpunu istinu ili otkriti nešto novo u nauci o ljevičarskoj psihologiji. Takođe, diskusija se odnosi isključivo na savremene ljevičare. Ostavićemo otvorenim pitanje koliko ova rasprava može biti primjenljiva na ljevičare XIX i ranog XX veka.

Dvije psihološke tendencije koje su ugrađene u savremeno ljevičarstvo nazvaćemo: „osjećanjem niže vrijednosti“ i „prevelikom integrisanošću u društvo“ odnosno prevelikom socijalizacijom. Osjećanje niže vrijednosti je karakteristično za sve savremene ljevičare, dok je prevelika socijalizacija karakteristična samo za jedan dio savremenog ljevičarstva, ali taj dio ima veoma veliki uticaj na naše društvo (vidljivi kao ostaci socijalističke prošlosti).

Pod osjećanjem niže vrijednosti ne podrazumjevamo samo osjećaj inferiornosti, već i cio spektar povezanih osobina: nisko samopoštovanje, osjećanje nemoćnosti, naginjanje ka depresivnosti, defetizam, krivica, mržnja samog sebe itd. Možemo tvrditi da savremeni ljevičari naginju ka nekim od ovih osjećanja (manje ili više potisnutim) i da su ova osjećanja ključna u određivanju pravca savremenog ljevičarskog pokreta.

Kada neko protumači skoro sve što je rečeno o njemu (ili grupama sa kojima se identifikuje) kao uvredljivo, zaključujemo da on ima osjećaj niže vrednosti ili nisko samopoštovanje. Ova tendencija je naglašena među aktivistima za prava manjinskih zajednica, bez obzira na to da li ili ne pripadaju zajednici čija prava brane. Preosjetljivi su na riječi koje se koriste za opisivanje manjina i na bilo šta što se u vezi sa manjinama kaže. Izrazi: „invalid“ ili „riba“ za hendikepiranu osobu ili ženu izvorno nisu imali uvredljivu konotaciju. „Ženska“ i „riba“ su bili prosto ekvivalenti „lika“, „tipa“ ili „druškana“. Negativne konotacije su ovim terminima dodali sami aktivisti. Neki aktivisti za prava životinja su otišli toliko daleko da odbacuju izraz „kućni ljubimac“ i insistiraju na njegovoj zameni sa „životinjskim sudružnikom“. Antropolozi-ljevičari izbjegavaju da o primitivnim narodima kažu bilo šta što bi se možda moglo protumačiti kao negativno. Hoće čak da zamjene termin „primitivni“ sa „nepismeni“. Izgledaju skoro paranoično u vezi sa bilo čim što bi moglo da sugeriše da je ijedna primitivna kultura

inferiorna uređenim društvenim zajednicama. (Ne želimo da kažemo da su primitivne kulture zaista inferiorne u odnosu na razvijene zemlje svijeta. Samo pokazujemo preosjetljivost ljevičarskih antropologa.)

Najosjetljiviji na „političku nekorektnost“ nisu imigranti stanovnici geta, zlostavljane žene ili invalidi, već manji broj aktivista, od kojih većina i ne pripada nijednoj „potlačenoj“ grupaciji već dolaze iz privilegovanih slojeva društva. Politička korektnost ima svoje uporište među univerzitetskim profesorima koji imaju siguran posao sa prigodnom platom, i koji su mahom heteroseksualni iz porodica srednjeg ili višeg srednjeg staleža.

Većina ljevičara se duboko identifikuje sa problemima grupa koje imaju status slabih (žene), poraženih (nacionalne manjine), odbojnih (homoseksualci) ili na bilo koji drugi način inferiornih. Sami ljevičari duboko u sebi osjećaju da su ove grupe inferiorne. Oni nikad ne bi priznali sami sebi da imaju ovakva osjećanja, ali upravo zato što smatraju te grupacije inferiornim oni se sa njima identifikuju (zbog griže savjesti i skrivanja osjećanja). (Ovim ne želimo reći da su žene, nacionalne manjine i drugi zaista inferiorni; samo izvodimo zaključak o psihologiji ljevičara). Feministkinje se očajnički trude da dokažu da su žene podjednako snažne i sposobne kao i muškarci. Očigledno pritisnute strahom da žene (njihova tijela i mišići) možda i nisu toliko snažna i sposobna kao i kod muškaraca.

Ljevičari naginju ka tome da mrze sve što ima imidž snažnog, dobrog ili uspješnog. Mrze racionalizam. Razlozi koje ljevičari pružaju za mržnju prema snažnom i razvijenom Zapadu itd. očigledno se ne podudaraju sa njihovim stvarnim motivima. Oni kažu da mrze Zapad zato što je ratoboran, imperijalistički, seksistički, etnocentričan i tako dalje, ali kada se te iste mane jave i u socijalističkim zemljama i u primitivnim kulturama, ljevičari za njih nalaze izgovore, ili u najboljem slučaju, preko volje priznaju da oni postoje; dok će istovremeno oni poletno isticati (i obično strašno preuveličavati) ove greške kada se javljaju u zapadnoj civilizaciji. Jasno je, stoga, da ove mane nisu pravi motivi ljevičara za mržnju prema zapadnim kulturama i narodima. Oni ih mrze, tačnije zavide im zato što su uspješniji.

Termini poput „samopouzdanja“, „oslanjanja na samog sebe“, „inicijative“, „poduhvata“, „optimizma“ i dr. igraju malu ulogu u liberalnom i ljevičarskom rječniku. Prosječan ljevičar želi da društvo riješi svačije probleme, zadovolji svačije potrebe, pobrine se za svakoga. On nije vrsta čovjeka koji ima unutrašnji osjećaj pouzdanja u samog sebe da riješi svoje probleme i zadovolji svoje potrebe. Ljevičar je protivan ideji konkurencije zato što se, duboko u sebi, osjeća kao gubitnik.

Savremeni ljevičarski filozofi mahom odbacuju razum, nauku i objektivnu stvarnost i insistiraju da je sve kulturološki relativno. Ali očigledno je da savremeni ljevičarski filozofi nisu samo logičari hladnih glava koji detaljno analiziraju osnove znanja. Oni su duboko emocionalno angažovani u svom napadu na istinu i stvarnost. Oni napadaju ove koncepte zbog svojih sopstvenih psiholoških potreba. S jedne strane, njihov napad je ventil za agresivnost, i, onoliko koliko je uspješan, zadovoljava njihovu potrebu za moći. Ono što je još važnije, ljevičar odbacuje nauku i racionalnost zato što oni određuju neke tvrdnje kao tačne (tj. uspješno) i druge kao pogrešne (tj. neuspjelo). Ljevičari više vole da hvale ili krive društvo ili sistem za sposobnosti pojedinca ili za nedostatak vlastitih sposobnosti. Tako da, ako je neko „inferioran“, to nije njegova krivica, već krivica društva, zato što on nije bio dobro odgojen.

Ovaj tip osobe nije sasvim izgubio vjeru u sebe. On ima određeni nedostatak u osjećanju svoje snage i vrijednosti, ali i dalje može da zamisli sebe kao osobu koja ima kapacitet da bude snažna, i njegovi pokušaji da osnaži sebe uzrok su njegovog neprijatnog ponašanja. Ne tvrdimo da svi, ili uopšte većina siledžija i nemilosrdnih takmičara pati od kompleksa niže vrednosti. Ali većina ljevičar je već otišla predaleko. Njegovo osjećanje inferiornosti je toliko ukorjenjeno da nisu u stanju da sebe zamisle kao individualno snažne ili vrijedne osobe. Otud se javlja veliki osjećaj kolektivizma ljevičara. Oni se osjećaju snažnim samo ako su dio velike organizacije ili masovnog pokreta sa kojim se identifikuju. Mržnja prema samom sebi je glavna osobina ljevičara. Onaj ko mrzi sebe nema ni riječi hvale za druge.

Ljevičari mogu da tvrde da su njihova djela podstaknuta saosjećanjem ili moralnim principima, i zaista, moralni princip igra značajnu ulogu kod ljevičara koji su previše socijalizovani. Ali saosjećanje i moralni principi ne mogu biti glavni motiv za ljevičarski aktivizam. Agresivnost je previše očigledan dio ljevičarskog obrasca ponašanja; kao i želja za moći (što se moglo vidjeti u bivšim socijalističkih diktaturama). Štaviše, najveći dio ljevičarskog ponašanja nije racionalno proračunat da bude na korist narodu kojem ljevičari tvrde da žele da pomognu. Očigledno, bilo bi produktivnije prihvatiti diplomatski i pomirljiv pristup koji bi barem načinio verbalne i simbolične ustupke aktivistima koji misle da ta afirmativna akcija diskriminiše njih same. Ali ljevičarski aktivisti ne poduzimaju ovakve korake zato što to ne bi zadovoljilo njihove stvarne emocionalne potrebe. Pomaganje ugroženima nije nikada bio njihov stvarni cilj. Umjesto toga, oni mnoge probleme koriste kao izgovor za izražavanje svoje agresivnosti i osujećene potrebe za moći. Na taj način oni zapravo štete ugroženima, zato što neprijateljski stav aktivista raspiruje mržnju.

Da u takvom društvu nema nikakvih problema, ljevičari bi morali da stvore problem (krize bilo koje vrste, ekonomske, političke krize ili ratove) da bi dali sebi izgovor za dizanje tolike buke. Naglašavamo da gore pomenuto ne pokušava da bude tačan opis svih onih koji bi se mogli smatrati ljevičarima. Ovo je samo gruba crta nekih opštih tendencija savremenih ljevičarskih pokreta, stranaka i partija, ma kako se one u tim društvenim sistemima i državama zvale.

Izvor: T. K.