Na osnovu sagledavanja „političke ekonomije sindikata“ konstatuje se da su sindikati uspješni ukoliko postignu uvećanje realne zarade i poboljšaju uslove rada i pod uslovima očuvane ili čak uvećane ukupne zaposlenosti. Ukoliko nema ni jednog ni drugog onda se ne može govoriti o uticajnim i kredibilnim sindikatima.
1. Sindikalno članstvo
Stopa sindikalizovanosti - udio članova sindikata u ukupnom broju zaposlenih u stalnom je padu od samog osnivanja SSRS-e 1992. do 2014, tačne podatke mogu dati zvaničnici Saveza sindikata RS (SSRS). Uz znatan pad broja zaposlenih samo u posljednjoj deceniji (zbog stečaja, nelikvidnosti i zatvaranje preduzeća i sl.) lako je zaključiti kakve to razorne posljedice ima po raspoložive resurse i moć sindikata.
Problem se radikalizuje kad znamo da je sindikalno članstvo sve starije – većina njih je u starosnoj dobi preko 40 godina. Sindikalni kolač dijeli približno četvrtina svih zaposlenih, odnosno svaki deseti zaposleni.
Sindikati su u Srpskoj, kao i u većini zemalja u tranziciji, snažno utemeljeni u opadajućem državnom sektoru, dok je stopa sindikalizovanosti u narastajućem privatnom sektoru minorna. Sindikati imaju malobrojnu podršku svojih aktivističkih jezgara među samozaposlenima građanima.
Zanimljivo je da se žene češće nalaze u sindikatima nego muškarci – od ukupnog broja zaposlenih žena u sindikalnom članstvu je 10% veći od ukupnog broja zaposlenih muškaraca u sindikatima.
Mlađi se rjeđe učlanjavaju u sindikate, pa tako među zaposlenima koji imaju 30 i manje godina nalazimo 15% članova sindikata, među onima koji su u četvrtoj deceniji života (30-39 godina) – 25%, a najviše među onima u petoj deceniji (40-49 godina) – 41%, a u narednoj deceniji života stopa sindikalizovanosti opada na 36% (Mihailović, 2010).
Prema zanimanja zaposlenih, najveću stopu sindikalizovanosti nalazimo kod NK i PK radnika (37%) i među srednjeobrazovanim službenicima (36%), potom kod tehničara (34%), a onda slijede visokoobrazovani stručnjaci (29%) i kvalifikovani i visokokvalifikovani radnici (28 %), što pokazuje da obrazovni status ne utiče u značajnijoj mjeri na odnos prema sindikatima.
2. Učešće u štrajkovima i sindikalnim protestima
Sposobni sindikati pri organizovanju protesta i štrajkova polaze od nastojanja da sa minimumom troškova postignu optimalne efekte. To su planski organizovane aktivnosti definisanja pregovaračke platforme i maksimalnih i minimalnih ciljeva i zahtjeva, proizvođenju publiciteta i zadobijanja podrške, kao i definisanju „izlazne strategije“, najčešće u slučaju kod samo djelimične realizacije zahtjeva.
Sasvim suprotno djeluju primjeri dogovorenih „štrajkova“ „žutih sindikata”, naručenih od (dijelova) poslovođstva ili konkurentskih vlasničkih struktura koje „su bacile oko” na preuzimanje određenog preduzeća ili ustanove pri čemu se članovi njihovih sindikata nađu između dvije vatre i na suprotstavljenim stranama. S druge strane, ako su u pitanju politički motivisani štrajkovi, usmjeravani od stranačkih struktura protežirani kao „spontani“ štrajkovi i protesti. U njima sindikalni rukovodioci igraju ulogu epizodista i naivčina, ali mnogi od njih imaju(igraju) ulogu korumpiranih „mlađih partnera u unaprijed sklopljenom dilu“ na štetu zaposlenih.
U periodu tranzicije radnički protesti su prolazili kroz brojne transformacije. U početku su većina iniciranih ekonomsko-socijalnih protesta bili zamjenjeni nacionalnim okupljanjem (dobila drugačiju konotaciju). U ratnom periodu niži društveni slojevi na koje se režim oslanjao prošli su tek nešto malo lošije od srednjih slojeva.
Poslije rata u BiH radnici su se "probudili" i njihov otpor i otkazivanje podrške su omogućili promjene. Nakon 2004/2005. godine, kao reakcija na privatizacije, stečajeve i otpuštanja slijedila je nova plima protesta, koja je u klimi beznađa, ne rijetko dobija radikalne oblike štrajka glađu i zauzimanja prostora.
Osnovni motivi za učešće u štrajkovima su bili ugroženost prava i neodgovarajuće, male zarade ili njihovo izostajanje. Na učešće u štrajku pozitivno je uticala odluka sindikata o stupanju u štrajk, kao i pozitivan stav u prilog štrajka najbližih radnih kolega kao i većine zaposlenih.
U naše zakone i kolektivne ugovore poslodavci su nametnuli(koliziju propisa) ili ubacili zaštitne klauzule kojima se čuva socijalni mir, sindikat je to svjesno ili nesvjesno dopustio, vješto „skrivene“ klauzule, pogotovo, u Zakonu o štrajku onemogućavaju radnike i njihova udruženja da štrajk koriste, na zakonit-legalan način, kao jedino preostalo sredstvo borbe za ostvarenje svojih prava.
Protesti su očito za većinu zaposlenih bili opravdano i legitimno ali i iznuđeno sredstvo koje se primjenjuje onda kada se kroz dijalog nije moglo doći do prihvatljivog rješenja. Šta raditi, u slučajevima, kad već postoji ranije stvoreno nezadovoljstvo sadržajima, kvalitetom, i karakterom vođenog socijalnog dijaloga partnera u pregovorima?
3. Povjerenje u sindikate
Povjerenje u sindikate je blizu istorijski najnižeg nivoa – danas u sindikate vjeruje oko 15% građana. Na drugoj strani više je onih koji u sindikate nemaju povjerenje. Dvije petine je onih koji se dvoume, a predstavljaju kritičnu masu za reforme u sindikatima i rezultirajući rast njihovog kredibiliteta.
Za nizak rejting sindikata postoje više razloga. Prvi razlog jeste odsustvo pozitivnih razvojnih efekata. Ako sindikati nisu uspjeli da zaustave sunovrat privrede u okruženju rata i izolacije, ali ni da spriječe da troškove tranzicionih promjena plate samo ljudi sa dna socijalne piramide, onda ovako rašireno nepovjerenje ne treba nikoga da čudi. Kao posljedica, među sindikalnim aktivistima raširena je svijest o nemoći sindikata ili nemogućnosti da se takvo stanje promijeni.
Uzroke nemoći sindikata treba potražiti u višedecenijskom odsustvu tradicije autonomnih borbi za prava radnika i zauzimanja kritičke pozicije prema političarima(odrođenih od vlastitog naroda) koji su na vlasti. Sindikati već nekoliko decenija pokazuju i previše razumjevanja za poziciju novih demokratskih vlasti (od raspada Jugoslavije do danas). Istini za volju to je i u jednom i u drugom slučaju bila i volja velikog dijela zaposlenih. Na javnoj sceni su se našli slabi i rivalski sindikalni lideri, neprofilisane strukture poslodavaca i nestabilne i za efektivan socijalni dijalog, nemotivisane vlade (tačnije udružena politička elita u njima) - akteri koji su, velikom većinom, bili i bez dovoljne podrške građana. Istorijska greška radničkog pokreta i njihovih udruženja, u poratnom periodu, je što su dozvolili špekulantima,političarima i „kontroverznim biznismenima“ da im otmu vlast nad sredstvima za rad – bez mogućnosti upravljanja srestvima za rad radnička udruženja izgubila su moć i našla se u neravnopravnom položaju (u svim zemljama bivše SFRJ).
Mnogi evropski sindikati imaju vlastite tvornice u svome vlasništvu i postali su poslodavci – zdrava konkurencija privatnim poslodavcima na tržištu rada. Na taj način primorali su države(vlast u njima) da mijenjaju svoje i međunarodne zakone, izborili su se da se međunarodni zakoni o radu implementiraju u nacionalne zakone širom Evrope, pa i kod nas. Mnogi poslodavci kriju ove podatke ili ih pogrešno interpretiraju, da ne bi izgubili mogućnost manipulisanja informacijama.
Gledano iz drugog ugla, ovakav rezultat je posljedica nedovoljne spremnosti građana i zaposlenih na angažovanje, straha za egzistenciju iniciranog mogućim gubitkom posla, nedovoljne solidarnosti i ukupnog djelovanja u kriznoj situaciji. Građani se pobune samo "kad njih udari po džepu", što ima za posljedicu nedostatak kulture konstantne borbe za svoje interese i prava. Postoji izražen jaz i svojevrsna netrpeljivost između one polovine građana koja se miri sa sudbinom, tačnije dijela koji misle da neko drugi treba da rješava društvene probleme i nekolicina onih koja bi reagovala i kad nije lično pogođena. Ovdje se radi o razočaranosti efektima nekih od neuspjelih protesta, i nepovjerenja u kolektivne aktere - uključivši tu i sindikat i njihove lidere.
Postoji suštinski razlog koji je u velikoj meri opravdan, stiče se utisak da lideri sindikata zbog strateških (samo njima poznatih) razloga nisu pokazali dovoljnu spremnost za međusobnu saradnju. Brojni sindikalni aktivisti nemaju ni mogućnost izbora - njihova radna mjesta su ugašena i oni silom prilika moraju ostati u sindikalnoj orbiti. Poraz u sindikalnoj borbi jednostavno nosi preveliki rizik za članove sindikalnih organizacija. Logika konkurencije oko raspodjele „važnih“ mjesta u sindikalnom savezu i odborima često vodi sukobima umjesto saradnji i zajedničkom djelovanju na sindikalnoj sceni. Takva atmosfera se prenosi na povjereništva (osnovne organizacione jedinice i njihove članove) u preduzećima i ustanovama.
Posebnu zanimljivost čine intelektualna javnosti i establišment u kojima se generiše svojevrsna antisindikalna histerija jer su njihovi ciljevi i strategije postavljene tako da su baš sindikati kočničari i remetilački faktor reformi. Socijalni dijalog se, iz njihovog ugla, vidi kao neka vrsta ukalkulisanog gubljenja vremena i javnog pokazivanja prihvatanja evropskog puta i socijalno-tržišne orijentacije.
Međutim, pokazalo se da su pravi uzrok naših nevolja, uz odsustvo koherentne razvojne strategije, baš koruptivna privatizacija, odsustvo dovoljne konkurencije i privatni i partijski monopli, tj. vlasništvo nad preduzećima i ustanovama - "politički kapitalizam" (Veber).
4. Socijalni temelji nemoći sindikata
Temeljne uzroke društvene nemoći zaposlenih i nepovjerenja u sindikate treba potražiti i u dva međusobno tijesno isprepletana procesa:
Prvi uzrok čini, po ocjeni ispitanika, daleko (tri i po puta) veći broj onih koji sebe smatraju gubitnicima tranzicije u odnosu na broj tranzicionih dobitnika. Subjektivni osećaj gubitništva ima gotovo trećine građana, u društvu i kulturi u kojoj se siromaštvo i gubitništvo prikrivaju, govore o razmjerama problema. Svakodnevno suočavanje sa preživljavanjem u tranziciji otežano je prisutnim sjećanjem na nekadašnju sigurnost i standard iz vremena Titovog socijalizma.
Drugi uzrok treba potražiti u procesu privatizacije koji je bio netransparentan, koruptivan i, bar u četvrtini slučajeva, ugovorno neodrživ i razvojno nedjelotvoran.
Malobrojni su oni koji smatraju da je privatizavija nužan reformski proces koji se uglavnom uspješno sprovodi, samo 3%. Očito, da eksperimentisanja sa različitim modelima privatizacije zadovoljava samo uzak krug njenih kreatora i beneficijara. Zvuči pomalo cinično da danas ni političke elite ne spore da je model tenderske i aukcijske prodaje bio netransparentan i socijalno neuspješan. Prvo se govorilo (od strane njenih kreatora i beneficijara) da je svaki investitor dobro došao da bi se danas kad se problemi nagomilaju ili stvari izmaknu kontroli, počelo govoriti o porjeklu novca i bonitetu „strateških partnera“. Dubina aktuelne krize ponovo vodi političke elite u iskušenje da prodajom „samo da prodam“ preostale imovine kupuje socijalni mir pred izbore, ostavljajući državu i građane istovremeno bez strateških resursa za budućnost.
Reformu poslovne politike Sindikata treba hitno sprovesti jer bi njenim izostankom bili ugroženi interesi članstva. Ako ovakvu situaciju ne shvate svi krajnje ozbiljno i ne učine li se potrebni koraci koji će povratiti povjerenje u Sindikat, kao organizaciju koja se bori za prava radnika i koja štiti interese radnika, kao i u iskrene namjere njenih lidera, moglo bi se u budućnosti desiti znatniji gubitak broja članova Saveza sindikata.
5. Ima li izlaza?
Svi zaposleni radnici svakodnevno se susreću sa različitim pritiscima na čast i dostojanstvo svakog poštenog građanina, različiti oblicima diskriminacije. Ucjene i intrige dio su svakodnevice bez obzira na starosnu dob, pol i vjersku pripadnost. Koliko će svako od nas moći trpjeti ovakve pritiske, individualna je stvar pojedinca. Koliko dugo ću da trpim sve ovo? To je pitanje koje se javi svakom i navire svakoga dana, sve više i sve češće. Drugo je pitanje da li morate da trpite. Naravno da ne. Ko vas na to prisiljava. Niko, samo vi sami sebe sputavate da donesete najbolju odluku za vas.
Pitate se: „Koja odluka?“
Jedna i jedina moguća, a to je, neću to više da tolerišem. Dosta je bilo da me svi ušutkuju i određuju šta smijem, a šta ne smijem da radim. Ono što smijemo da radimo odredio je zakon, a šta ću ja lično da uradim, određujem samo ja i niko drugi. Zašto da dopustim da neko drugi određuje kako da živim vlastiti život? Ako nam je zakon propisao način i uslove rada u preduzećima, zašto neko drugi krši taj zakon i primorava mene i sve druge da se nečije odluke, proistekle iz ličnih i materijalnih razloga nekog pojedinca, moraju mimo volje većine i protivzakonito sprovesti da bi neki pojedinac izvukao materijalnu korist.
Pojedinci ili grupe, koja su se organizovala, došle na vlast i pozicije moći sa ciljem da vlastite interese sprovede preko tuđih leđa i da iz toga izvuče materijalnu korist predstavlja veliko zlo našeg društva koje se predstavlja kao demokratsko, a ustvari je novi oblik diktatorskog ponašanja manjine nad većinom. Politika i politikanstvo ubijaju demokratiju i ljudske vrline u svakom radnom ili životnom okruženju. Potrebno je zajednički izboriti se za svoja prava. Oni su se već organizovali i pokazali šta misle o nama, samo treba da otvorite oči i pogledate oko sebe.
Otvara pitanje postoji li u ovakvo kriznoj situaciji izlazna strategija za sindikate? Iz stanja neravnoteže moći zaposleni i sindikati mogu izaći samo ako uspješno rekombinuju nekoliko raspoloživih strategija djelovanja:
1. Internu, koja čini intenzivan proces socijalnog učenja i uvećanja socijalnog kapitala, potrebno modernizovanje, odlučna politika partnerstva sa državom i poslodavcima („smanjivanje“ ustupaka prema socijalnim partnerima), i redizajniranje imidža sindikata;
2. Spremnost sindikata na uvodjenje fer pleja u međusobnoj kompeticiji za podršku zaposlenih i građana uz akcionu saradnju oko vitalnih zajedničkih interesa;
3. Optimalno korišćenje (minimum troškova - maksimum koristi) štrajkova, protesta i drugih oblika građanske neposlušnosti;
4. Kvalitetna i šira prosindikalna kampanja u medijima i javnosti;
5. Insistiranje na kontinuiranom učešću u kolektivnom pregovaranju i tripartitnom socijalnom dijalogu;
6. Korektivna strateška opcija, sastoji se iz različitih oblika političkog lobiranja i učešća sindikata u politici.
Osnovna, bolje reći trajna misija sindikata sadrži se u promociji i zaštiti individualnih prava po osnovu rada i četiri grupe kolektivnih prava zaposlenih: prava na slobodno i, u odnosu na poslodavce, državu i političke stranke, autonomno sindikalno udruživanje, kao i prava na štrajk, kolektivno pregovaranje i participaciju u odlučivanju o uslovima rada i raspodjeli profita. Ovakva misija sindikate čini reprezentom za državu zbog izuzetno strukturno važnih, ekonomskih „privatnih“ interesa zaposlenih. Istovremeno, kroz promociju opštih, „javnih“ interesa i vrijednosti, dobijaju specifičnu političku težinu. Vođenje socijalne politike i politike (de)regulacije tržišta rada je praktično nemoguće bez otvorene komunikacije sa sindikatima. Formulisanjem sopstvene pregovaračke platforme i sposobnost korišćenja svih raspoloživih sredstava sindikalne borbe od odlučujućeg su značaja za samu dalju sudbinu sindikata – budućnost sindikata i sindikalnog organizovanja radnika.
Lijepa riječ i dijalog rješavaju najteže probleme, dok vulgarnost, psovke i neprimjereno ponašanje nisu pozitivni primjeri liderstva, a takvim (kolo)vođama nije mjesto na čelnim pozicijama u istinski demokratskom društvu...
Izvor:S.Z. i A.B.
