Zašto smo taoci nesposobnih lidera

Konačno ISTINA o situaciji u RS, pa makar i na Frontalu, kad ne moze na javnom servisu i drugim televizijama.....

Opozicione stranke u Republici Srpskoj godinama vode negativnu kadrovsku politiku.

Na ključna mjesta dovode ljude ne shodno kriterijima sposobnosti, etičnosti i ličnog integriteta, nego one koji poltronišu liderima i koji su nesposobniji od tih istih lidera, a da ovima nikad ne bi bila ugrožena predsjednička fotelja u stranci. Takvim ponašanjem uspjele su da naprave otklon između sebe i onih ljudi koji zaista vrijede u ovom društvu.

Takva praksa objašnjava zbog čega SDS, PDP, NDP i radikali godinama ne mogu da profilišu niti jedno novo i realno kvalitetno lice. I ne samo to: ove stranke nisu uspjele niti da motivišu one neopredjeljene, koji ne izlaze na izbore, da izađu na glasanje i glasaju za nešto alternativno, nešto drugačije. Jer, nesporno je da postoji ogroman broj ljudi koji na izbore ne izlaze jer misle da su svi isti i da nemaju za koga da glasaju. Svojim ponašanjem opozicioni prvaci im daju za pravo. Tako je, primjera radi, Ognjen Tadić svojim nastupom u TV duelu sa Miloradom Dodikom uspio zadržati po strani dobar dio onih koji su bili planirali da glasaju za njega.

S druge strane, opozicione stranke pokušavaju da kompenzuju tu svoju neinventivnost sklapanjem predizbornih saveza sa potpunim političkim marginalcima i ljudima krajnje sumnjivih etičkih referenci. Tako je Dragan Čavić već dva puta uspio da u parlament Republike Srpske uvede ljude koji su mu odmah po konstituisanju skupštine okrenuli leđa i pristupili klubu vladajućeg SNSD-a. 2010. godine to je bila izvjesna gospođa iz Bratunca, ovaj put to je Vojin Mitrović iz Bijeljine. I da li je bilo ko postavio pitanje Draganu Čaviću oko njegove odgovornosti što i oni glasovi koji su bili apsolutno protiv Dodika-na kraju mimo volje tih glasača opet pređu Dodiku? Da li će Dragan Čavić da položi račune (opozicionoj) javnosti? Da li će nam Dragan Čavić objasniti šta je to kvalifikovalo Vojina Mitrovića da dobije mjesto na listi? Koji su to njegovi rezultati, uspjesi, moralne prednosti?

Ili, da li će Mladen Bosić da nam objasni zbog čega je dao kompenzacioni mandat Iliji Stevančeviću i time, ispostavilo se, oduzeo vlast Savezu za promjene i predao je u ruke Milorada Dodika? Ko je Ilija Stevančević? Ko su uopšte ljudi na listi SDS-a? Šta su to oni ostvarili u životu? Da li je bilo ko spreman da se kladi da još neko od njih neće napustiti SDS i podržati vladu SNSD-a? Gdje je tu odgovornost Mladena Bosića?

Potrebno je konačno početi pričati istinu u ovom društvu: opozicione stranke, uostalom baš kao i vladajući SNSD, zatvorile su vrata pametnima, čestitima i svima onima koji ne žele da izgube svoj lični integritet. Zbog toga se i njima i nama i dešavaju papci, stevančevići, mitrovići i ostala politička boranija. Sve se svelo na poltronisanje, sitne interese i prevare. A što je i logično ako u igri nema poštenja, obraza, vizije. I tu leži ogromna odgovornost Milorada Dodika, Mladena Bosića, Mladena Ivanića, Marka Pavića, Petra Đokića, Dragana Čavića-svi oni su toliko dugo u politici, toliko dugo bez rezultata i bez bilo kojeg novog imena da ostave iza sebe. Uspjeli su da ogade građanima i samu pomisao na javni angažman i sad smo svi zajedno u problemu jer na ključna mjesta u državi dolazi škart, dok ono što nam je kvalitetno gleda samo kako glavom bez obzira da pobjegne iz zemlje.

A to je tragično.

Ono što je svakako problematično koji god scenarij da se realizuje jeste činjenica da u oba slučaja gube građani u Republici Srpskoj. Srpska je danas ekonomski, socijalno i politički-institucionalno potpuno ugrožena i sad se kristalno jasno vidi koliko je lišena jasne i odgovorne političke vizije. To je sasvim logično kad se zna da mi vizionarsku političku elitu nemamo i da je nikad i nismo imali, nego da su se naše ključne stranke i političari uvijek vodili samo idejom da se nakače na budžetske jasle i da se okruže nesposobnim poltronima koji im ne bi predstavljali opasnost da decenijama neprikosnoveno vladaju kako svojim partijama, tako i zemljom u cjelini. 

Sad su negativni efekti takve prakse došli na naplatu. Jedno jedino pitanje ostaje: imamo li kao društvo kapacitet da iznjedrimo iz sebe odgovor na ovu situaciju, odnosno da li smo sposobni za kreiranje alternativne političke ideje i koncepta?

Sve te platforme imaju zajedničke dvije ključne stavke: pod broj jedan, prepune su demagogije i praznih fraza koje ne znače ništa i ne obavezuju bilo koga na bilo šta, i pod broj dva-ne poznaju bilo kakvu konkretizaciju opštih mjesta, ne sadrže rokove i ne posjeduju elementarnu unutrašnju koherentnost. Primjera radi, kako mislite istovremeno da se zalažete za što brži ulazak u EU, odnosno ubrazvanje evrointegracija, ali i za zaštitu domaćih proizvođača, odnosno dodatno carinjenje proizvoda iz EU i zemalja obuhvaćenih CEFTA sporazumom? To dvoje zaista istovremeno nikako ne ide. Ili, ako mislite da dodatno subvencionišete domaću proizvodnju a da istovremeno smanjite zaduživanje zemlje i fiskalno opterećenje građana i privrede-pa gdje ćete pronaći novac za te dodatne subvencije?

Sve te nelogičnosti i praznoslovlja nimalo ne brinu domaće političare. Na kraju krajeva i zašto bi-pa oni lično nisu opterećeni niti jednim problemom sa kojim se svako jutro budi i sa kojim svako veče ide u krevet prosječni građanin ove zemlje. S druge strane, ono što se naziva „akademskom“, „stručnom“ ili ko zna kakvom trećom javnošću u društvu apsolutno ne pokazuje bilo kakvu spremnost da se kritički osvrne na nebuloze koje političari serviraju medijima i građanima, i to zato što se nadaju da će ih vlasti poput poslušnih ljubimaca pozvati i dati im pokoje ministarsko ili savjetničko mjesto.

No, korumpirana inteligencija i mediji zaslužuju jedan potpuno samostalan osvrt. Dovoljno je na ovom mjestu reći da postoji jedno svešireće prožimanje politike, nevladinog sektora, medija, akademskog kruga i krupnog biznisa koje prosto guta sve pred sobom i guši svaku mogućnost alternativnog promišljanja, sistema i same ideje da je uopšte moguće živjeti u jednoj zaista pravnoj i ekonomski prosperitetnoj državi, u kojoj postoji red i poredak, u kojoj se vrednuju znanje i rad, a ne poltronstvo, veze i drugi momenti koji nemaju dodirnih tačaka sa onim što bi trebao biti moralni kod zajednice.

U takvom stanju stvari možemo i dalje da očekujemo opštu inflaciju najbesmislenijih mogućih političkih sporazuma, najneprirodnijih koaliranja, prelazaka preko svega i svačega samo da bi se partije, političari i prežvakani „intelektualci“ i „biznismeni“ nakačili na državne jasle i budžete.

Sva postizborna dešavanja u zemlji išla su u prilog prethodno navedenog. A ono što će se dalje zbivati samo će dodatno zgaditi politiku i uopšte javni angažman svakoj pristojnoj osobi. No, pozitivna je stvar što je svojstvo svakog sistema da u samom sebi nosi klice sopstvene propasti. Tako se nekako osjeća danas i kod nas-svi nekako vide da se bliži kraj stanju stvari ovakvom kakvom ga poznajemo. Nešto se iza brda valja, nešto krupno. To nešto ne mora nužno da znači i da je pozitivno-štaviše, moguće je da nam se velika nevolja sprema.

U svakom slučaju, stvari ne mogu ostati vječno ovakvima.

Rekapitulacija

Nije trebalo da prođe mnogo vremena i događaja na političkoj sceni Republike Srpske i BiH da se potvrdi tačnost svih analiza i predviđanja koja su objavljena na Frontalu u posljednjih mjesec i po dana.

Prije svega, još prije samih izbora upozoravali smo na tragičnu činjenicu da niti jedna stranka u Srpskoj ne nudi konkretne odgovore i pravilna rješenja na ključna pitanja i probleme u kojima se naše društvo nalazi.

Da podsjetimo, to su bila sljedeća pitanja:

1.       Kako riješiti problem penzija i uopšte socijalnih davanja u Republici Srpskoj?

2.       Kakav privredni model treba da definiše Republika Srpska u narednih 20 godina?

3.       Kako riješiti problem viška zaposlenih u javnoj administraciji?

Niti na jedno od ovih pitanja ni opozicija ni pozicija u Republici Srpskoj nije ponudila konkretan i kvalitetan odgovor. To je bio jasan dokaz apsolutne nespremnosti političara u poziciji i opoziciji da vode državu na pravilan način. Razlog tome leži u činjenici da su godinama, pa i decenijama, oko sebe okupljali ne one najsposobnije i najstručnije, nego najlojalnije i one za koje su smatrali da ne mogu ugroziti njihove lične pozicije. Ta negativna selekcija danas ima za rezultat pogubnu činjenicu da mi kao društvo nismo izgradili ljude, mehanizme i resurse koji nude odgovore na krizu. Odnosno, da smo prepušteni, bukvalno i metaforički, poplavama i prirodnim stihijama da nas nose kako im volja.

S druge strane, Frontal je zajedno sa našim blogerima, nudio i novu viziju i rješenja kvalitativno drugačija od beznađa i demagogije kojom nas je politička oligarhija bjesomučno bombardovala za vrijeme predizborne kampanje. Nismo htjeli da postanemo dio apatične mase, a pogotovo nismo pristali da budemo niti nalik domaćim političarima koji nisu bili sposobni niti da nas kopiraju.

U takvoj situaciji bilo je potpuno logično očekivati da će nakon izbora nastupiti očajnička borba za fotelje i pozicije u vlasti. Jer, naše političare u (političkom) životu održavaju jedino budžetske privilegije, ne koncepti, ne vizije, ne programi-prosto, jer ih i nemaju. Iz tog razloga smo bili svjesni da će političari iz Republike Srpske učiniti sve da dođu na vlast, a da je u takvom sljedu događaja prosto logično da Bakir Izetbegović postane ključni politički lider u cijeloj zemlji, uključujući i Republiku Srpsku, jer od njegove volje direktno zavisi koja će od partija iz Srpske na vlast a koja u opoziciju. Ta činjenica jeste poražavajuća po Srpsku, ali od naših političara, takvi kakvi jesu, ništa bolje se i nije moglo očekivati od toga da ponize i sebe i nas „za šaku maraka“.

Takođe,prvi smo obavjestili javnost da vlasti u Srbiji pokušavaju da direktno utiču na formiranje vlasti u Republici Srpskoj i BiH. Znali smo na koji način i preko koga. Svega nekoliko dana nakon naše objave da su socijalisti u Republici Srpskoj faktor preko kojeg zvanični Beograd pokušava da dovede na vlast Savez za promjene, Mladen Bosić je ponudio Petru Đokiću da bude novi premijer. 

Bili smo svjesni i toga da Mladen Bosić nema više izbora. On po svaku cijenu mora doći na vlast kako bi ostao na mjestu predsjednika SDS-a. Postavili smo i direktno pitanje da li će Bosić podnijeti ostavku ukoliko SNSD formira ponovo vladu i time ostane na vlasti uprkos očajnim rezultatima koje je ostavio iza sebe u posljednjih osam godina. S druge strane, prije gotovo mjesec dana naš kolumnista Nikola Savić je u svom tekstu „Trojanski konj u SDS-u“ najavio ono što je prekjuče bio hit dana: da SNSD ima kao džokera nekoliko poslanika iz SDS-a, odnosno Saveza za promjene.

Isto tako, Frontal je otvoreno ukazivao i na brojne propuste, mane ali i na neke pozitivne rezultate vladajućeg SNSD-a. Prvi smo po završetku izbora pokušali na nepristrasan način da analiziramo stanje unutar i dalje najveće stranke u Republici Srpskoj. Međutim, kako to obično kod nas biva, na dobronamjerne kritike upravo su nam iz SNSD-a odgovorili uvredama i neargumentovanim prebacivanjima koja nemaju uporište u činjenicama nego ličnim frustracijama, a što je ponovo potvrdilo svu bijedu i impotentnost političke scene u Srpskoj.

U svakom slučaju, Frontal će i dalje nastaviti da bude drugačiji, inovativniji i svježiji od ostalih. Političarima i dalje ne namjeravamo da idemo „niz dlaku“, bilo da je riječ o onima na vlasti ili u opoziciji. S druge strane, nikad nismo i nećemo se baviti ličnim uvredama i diskvalifikacijama. To nije nivo Frontala i neće niti biti. Uskoro će naši čitaoci moći da budu svjedocima određenih inovacija kad je Frontal u pitanju, a sve u cilju dalje afirmacije onoga što je ideja našeg portala od početka: Frontal kao vjesnik i promoter bolje i drugačije Srpske. 

Redakcija Frontala

Uticaj instant kulture

Živimo u instant kulturi u kojoj je sve postalo brzo – jedemo brzu hranu, garderobu kupujemo stihijski iako nam nije potrebna, muziku slušamo sa uživanjem dok ne izađe neki novi hit koji će učiniti da zaboravimo da smo ikada pevušili prethodni. Pošasti instant kulture nisu odolele ni veze. I njih „trošimo“ kao sve ostale proizvode sa ograničenim rokom trajanja. Za nekoliko meseci, a često i nedelja, „uspevamo“ da prođemo kroz sve faze jedne veze – da se zaljubimo, odljubimo, raskinemo, a onda krenemo u potragu za novim, boljim partnerom.

I nije to ništa neobično, kaže psiholog Anđelija Simić koja primećuje da smo kao ljudska bića skloni da prihvatamo ono što je u trendu, odnosno pravila ponašanja koja su uobičajena.

- Instant kultura kao da nameće da brzo probamo neke stvari i odmah „skontamo“ da li nam određeni partner odgovara ili ne. Danas se kreira slika da je potrebno da što pre nađemo odgovarajućeg partnera, oformimo porodicu, nađemo dobar posao, dobijemo unapređenje. Imperativ savremenog društva je kompetitivni i ispoljen je kroz naredbu „požuri“. Stiče se utisak da ljudi žive čekajući to bolje sutra i boljeg partnera, a da pri tom prilike koje im se daju olako shvataju – primećuje Simićeva.

Nespremnost na kompromise još jedna „mina“ u savremenim vezama. Ako se svaki četvrti brak završi razvodom, postavlja se pitanje šta očekivati od odnosa koji nas formalno ne obavezuje. Izjave poput “neću da mi bilo ko ugrožava slobodu” i “zašto bih se ja menjao zbog nekoga?”, sve se češće mogu čuti.

- Krize i nezadovoljstva su normalni pratioci svake veze, ali tolerancija na frustraciju danas se drastično smanjuje. Ljudi ne žele da „istrpe“ ništa. Mnogi ulaze u veze isključivo sa hedonističkim očekivanjima, veruju da će sve biti divno i prelepo i da je svrha partnera imati zadovoljstvo. Pošto to ne postoji i svako ima osobine koje nam ne prijaju, dolazi da razočaranja i raskida kao najčešće opcije – kaže Simićeva.

Dok su se nekada veze gradile, danas očekujemo da dobijemo gotov proizvod. Tražimo savršenstvo nesvesni svojih mana. I dok je u početku sve u redu, jer vidimo samo ono što nam odgovara, problemi nastaju kada prvi zanos prođe i shvatimo da osoba pored nas nije ono što smo mislili da jeste. U nedostatku čarobnog štapića bežimo i nastavljamo potragu za „Gospodinom pravim“.

- Kada se suoče sa realnošću, mnogi jednostavno procene da je bolje da nađu novog partnera umesto da pokušaju da promene neke stvari kod sebe koje su se pokazale kao nekonstruktivne. Na svakom odnosu se može raditi, ukoliko osobe to žele. Zaboravlja se da je partner ne samo osoba prema kojoj osećamo seksualnu privlačnost, koja je nužna, ali ne i dovoljna za opstanak zdrave veze, već neko ko treba da nas podrži, na koga se možemo osloniti i sa kim delimo i lepe i ružne stvari u životu. Istraživanja pokazuju da najduže opstaju veze u kojima postoji izrazito prijateljstvo između partnera – podseća sagovornica „Života plus“.

SVE VIŠE SAMACA

Posledica brzog pucanja veza je sve veći broj samaca. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, svaki četvrti građanin Srbije nikada nije bio u braku. Više od trećine ženske populacije u Beogradu starije od 15 godina razvedeno je ili se nikada se nije udavalo, dok među muškarcima u ovu grupu spada skoro 40 odsto.

Na nerealna očekivanja značajno utiče popularna kultura, posebno holivudski filmovi, primećuje Simićeva. U većini filmova ne prikazuje se realan život parova i problemi sa kojima se susreću, od nedostatka novca, preko gubitka posla partnera, do depresije.

- Čak i ako se prikažu, takvi problemi su brzo razrešeni i ne ostavljaju uticaj na odnos. Kada rastete gledajući tako nešto, očekujete da i vaše veze budu takve. S druge strane, naši roditelji su prvi uzori kako veza treba da izgleda. Ako je odnos roditelja bio disfunkcionalan, često ćemo i mi imati probleme u održavanju veza. Na primer, možemo neprestano tražiti potvrdu da smo vredni, želeti da budemo bezuslovno prihvaćeni i tada nam jedan partner svakako neće biti dovoljan – upozorava psiholog.

Na „potrošnju“ veza u današnjem društvu utiče i činjenica da ljudi nisu navikli da budu sami. Umesto da posle raskida određeno vreme provedu sami sa sobom kako bi otkrili šta zaista žele, mnogi odmah uleću u novu vezu. Nije zanemarljiv ni pritisak sredine koji se pojačava kako je osoba starija, pa će samac često morati da se susreće sa sažaljivim pogledima rodbine i prijatelja i neizrečenim komentarima „sigurno mu nešto fali čim nije mogao da nađe nikog“.

- U nemiru da ostanu sami sa sobom ili da ne budu od društva obeleženi kao samci, mnogi biraju da idu linijom manjeg otpora i da prihvate nekog ko nije sasvim po njihovim kriterijumima, ali je tu. Upravo ovde se demonstrira ljudska potreba za sigurnošću. Ljudi više teže da imaju sigurnost, nego da vole i budu voljeni. Ovakvo ponašanje ipak ne može dovesti do trajnijih relacija, jer se konflikti unutar osobe i traganje za onim što zaista želi ne mogu ugušiti, već će isplivati na površinu, što može dovesti do pucanja veze – zaključuje Simićeva.

MUKE SA FEJSBUKOM

Prema podacima Američkog udruženja advokata koji se bave brakorazvodnim parnicama, svaki peti razvod desi se zbog društvenih mreža. Njihov uticaj još je veći na početku veze, pogotovo ako se partneri dobro ne poznaju. Tada sumnjivo može biti sve – od fotografije na kojoj je partner u zagrljaju sa osobom suprotnog pola, preko statusa, do toga zašto je online kada je rekao da mora da radi.

- Savremena tehnologija je imala veliki uticaj na veze i to, po mom mišljenju, mnogo više negativan, nego pozitivan. Kreiranjem svojih profila na društvenim mrežama, stvaramo sliku koju želimo da drugi vide, sakrivajući ili prenaglašavajući određene osobine, zbog čega posmatrač može doneti nevalidan zaključak o nama. Iste greške pravimo i kada smo u vezi, jer neki “lajk” partnera možemo pogrešno interpretirati. Pojavom društvenih mreža ljudi su zaboravili da svako od nas, ma koliko nam bio drag, ima pravo na svoju privatnost i lične tajne, koje na ovaj način često bivaju otkrivene i pogrešno protumačene – upozorava Anđelija Simić.

TRKA ZA KARIJEROM

Sve je više ljudi koji u četvrtoj, pa i petoj deceniji nemaju stalnog partnera, a kao razlog često navode potrebu da se profesionalno ostvare.

- Savremeno društvo je kompetitivno i ne trpi emocije, već isključivo ide materijalnom stranom, pa se i prioriteti ljudi menjaju. Nekada je prioritet bio da se žena uda i rodi decu do 25. godine, a danas se ta granica značajno pomerila, jer je karijera bitna stavka. Kod muškaraca je trka za novcem i karijerom naglašenija jer predstavlja jednu od karakteristika “dobre prilike”. Trka za novcem je razumljiva, ali ne i opravdana. Novac ne može nadomestiti kvalitete koje želimo da partner ima, pa veze stvorene isključivo na materijalnoj osnovi, posle nekog vremena pucaju. Jer, čovek je biće koje ima emotivnu glad i želi da njegove potrebe za ljubavlju budu zadovoljene – kaže Simićeva.

Izvor: M.Dedić

Ekonomija - šta o njoj misle iskusni ekonomisti

“Većina stručnjaka polazi od toga da su neke stvari iz domena ekonomije opštepoznate, pa ih zato preskaču u svojim javnim nastupima. Postoji i onaj do stručne javnosti koji prikriva srž problema zamagljujući činjenice, jer se računa na to da najveći dio građana nije ekonomski i politički pismen. Zbog toga je namjera autora da slikovit način prikaže današnje ekonomske pokazatelje i procese, ali i one iz prošlih vremena, i to na način pristupačan što širem krugu čitalaca”.

„Ako se zadužujete da biste to pojeli, nećete imati od čega da vratite dug“, srpski ekonomista Kori Udovički.

„Statistika je kao bikini – ono što pokazuje jako je primamljivo,ali je mnogo važnije ono što skriva“, profesor ekonomije Aron Levenštajn.

(NE)KONKURENTNOST POLITIČKE PONUDE

„Mene ova situacija u (našoj) ekonomskoj politici podsjeća na onu Njegoševu – dosta lijepijeh, ima i bogatih, no grdnijeh po sto puta više. (…) Ja sam dovoljno star da ne mogu lako da budem optimista. (…) Teška je situacija i ona je dobrim dijelom uslovljena činjenicama koje niko ne kontroliše. Mi smo skloni da grdimo političare. Međutim, i njih na određena ponašanja goni politička konkurencija. Onaj ko želi da se dočepa vlasti i da na njoj opstane, mora da nudi biračkom tijelu kratkoročne dobitke makar i po cijenu višestrukih budućih šteta. Jer, ako on to ne čini – neko drugi će doći na vlast i to će činiti na još gori i destruktivniji način.“

(Ljubomir Madžar, srpski ekonomista, emisije „U središtu pažnje“ Radio Beograda 1 od 21. septembra i 26. decembra 2012. godine)

ŠTA JE TO NOVAC

Obično se kaže – „Od kako su Feničani izmislili novac, pitanje zahvalnosti je riješeno“. Posjedovanje velike količine novca, ipak, ne garantuje da će čovjek biti srećan. Međutim, nedostatak novca sigurno će ga učiniti nesrećnim. U ekonomiji sve priče koje ne počinju s novcem, završavaju se s njim. Zadržaćemo se sada na uobičajenoj definiciji novca koja izražava njegova ekonomska svojstva – to je 1) obračunska jedinica, 2) čuvar vrijednosti i 3) platežno sredstvo (sredstvo razmjene).

KUPOVNA MOĆ NOVCA OPADA

Po kriterujumu inflacije u zoni evra, evro je izgubio na vrijednosti [6] – 1 € [januar 2002] = 1,31 € [januar 2013]. Logično je da evro sada (2013) manje vrijedi nego u isto vrijeme prije npr. dvije godine (2011), jer je Evropska centralna banka (eng. European Central Bank – ECB) u decembru 2011. i februaru 2012. godine (u okviru dva dugoročna programa refinansiranja) u bankarski sistem zone evra „upumpala“ više od 1.000 milijardi evra jeftinih zajmova. Ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da cijene u zoni evra nisu dramatično rasle od 2008. godine zbog smanjene tražnje uzrokovane ekonomskom krizom.

Od 1900. godine do današnjih dana (2013), američki dolar je izgubio između 98 i 99 procenata svoje vrijednosti. Razmotrimo sada koliko je američki dolar ($) izgubio na vrijednosti u poslednjih četrdesetak godina po tri kriterijuma: 1) inflacije u SAD, 2) vrijednosti zlata i 3) vrijednosti nafte. Od 1971. zaključno sa 2012. godinom cijene u SAD su porasle za 473 procenata (5,73 puta). Prema referenci [7], važi 1 $ [1971] = 3,36 $ [1991] = 5,55 $ [2011] = 5,73 $ [januar 2013]. Posljednje godine u kojoj je važio zlatno-dolarski standard (1971) unca (31,1 grama) zlata vrijedila je 35 $, da bi se na samom kraju marta 2013. godine na svjetskoj berzi zlato prodavalo po cijeni od oko 1.600 $ (1.245 €) po unci (doduše, na kraju juna 2013. unca zlata je vrijedila oko 1.200 $). Barel nafte se na berzama 1971. prodavao po cijeni od oko 2,5 $, da bi na samom kraju marta 2013. godine cijena nafte na berzi u Njujorku iznosila oko 96 $ za barel; u isto vreme barel evropskog „brenta“ vrijedeo je oko 109 $.

PARITET KUPOVNE MOĆI

Teoriju pariteta kupovne moći (eng. Purchasing Power Parity – PPP) osmislio je švedski ekonomista Karl Gustav Kasel (1866-1945) i ona predstavlja jednu od osnovnih teorija koje objašnjavaju formiranje deviznog kursa. Ova teorija se zasniva na zakonu jednake cijene i podrazumijeva da jedinica valute bilo koje države mora da ima istu kupovnu moć (kupovnu snagu) bilo gde u svijetu (paritet kupovnih snaga valuta), a devizni kursevi se mijenjaju upravo da bi se to obezbjedilo. Prema tome, roba se prodaje po istoj cijeni na svim tržištima. Ako kilogram goveđeg mesa u SAD košta 7 dolara (7 $), a u Bosni i Hercegovini 10,5 KM – to znači da će se devizni kurs prirodno uspostaviti na nivou 1 $ = 1,5 KM. Ukoliko se, pribavljanjem strane valute (na primjer američkog dolara), može kupiti više robe i usluga na domaćem tržištu nego za domaću valutu, doći će do povećane tražnje strane valute i povećane ponude domaće. Zato će vrijednost domaće valute početi da pada u odnosu na stranu sve do onog nivoa na kome će se uspostaviti paritet kupovne moći u posmatranoj državi i inostranstvu.

U svijetu je popularan „big mek indeks“ (eng. big mac index), koji je 1986. godine, prvobitno iz šale, uveo britanski časopis „Ekonomist“. Ovim indeksom se meri paritet kupovnih moći u državama tako što koristi samo jedan proizvod, „big mek“ hamburger. „Big mek indeks“ služi i za procjenu koliko bi trebalo da iznosi devizni kurs jedne valute u odnosu na američki dolar.

U međunarodnoj trgovini, s jedne strane postoje proizvodi (roba i usluge) koje se mogu razmjenjivati, dok s druge strane postoje proizvodi koji se ne mogu razmjenjivati. Drugim riječima, neka roba i usluge ne mogu lako da se prenose iz jedne u drugu državu. Koji su, na primjer, američki ekvivalenti bureku, kajmaku i ajvaru? Čak i robe kojima se trguje u svijetu nisu uvijek savršeni substituti – nije svejedno da li je malina proizvedena u Čileu, Srbiji ili Poljskoj.

Da nije sve tako idealno, svjedoči i slučaj Kine. Ona godinama drži sopstvenu valutu potcjenjenom, kako bi svoju robu činila cijenovno konkurentnijom i pospješivala izvoz.

SUNCOBRANI ZA ZAŠTITU OD KIŠE

Najveću kupovnu moć građanin ima u trenutku kada dobije naslijeđe, osvoji nagradu u igri na sreću, uzajmi novac od prijatelja ili kada podigne kredit kod banke. U narednim redovima ćemo iznijeti nekoliko crtica upravo o bankama.

Jedno duhovito zapažanje glasi da komercijalne (poslovne) banke nisu socijalne ustanove, već da nude kišobran kad je sunce, a traže da im se novac vrati kad počne kiša. Zvuči kao zgodna metafora, ali stvari stoje malo drugačije. Najprije, banke se trude da kroz marketing prodaju građanima i privredi svoje usluge. Kada odobravaju kredit, „brinu“ o tome da dužnik ima resurse (sredstva obezbjeđena kao što su redovna zarada, pokretna i nepokretna imovina) da ih uredno otplaćuje. Jedna od najopasnijih stvari koja može da zadesi komercijalnu banku je nesolventan dužnik, odnosno onaj koji ne može da servisira obaveze. Zbog toga i postoje krediti za refinansiranje kojima se postojeći kredit(i) zamjenjuju novim, ali pod drugačijim uslovima (niža kamatna stopa, duži rok otplate, „grejs“ period ili poček).

Da odgovorna komercijalna banka ne prepušta ništa slučaju, posvjedočićemo i sledećom crticom. Kada procjenjuje bonitet (kreditnu sposobnost) preduzetnika ili preduzeća koji je potencijalni dužnik, ona sagledava široku sliku – i bilanse pomenutog preduzetnika (prihod, profit, potraživanja, dugovanja, investicije, stanje sirovina, gotove robe, itd.) i bilanse njegovih glavnih poslovnih partnera. S druge strane, neodgovorne banke dijele kredite i kapom i šakom, bez obzira kolika su sredstva njihovog obezbjeđenja. Naposlijetku, takva nedomaćinska (ili „bećarska“) poslovna politika „potapa“ banku, a samim tim i njene akcionare i poverioce.

Slično tome, i Međunarodni monetarni fond (MMF) „brine“ o tome da država s kojom se sklapa aranžman može da otplaćuje obaveze inostranim povjeriocima. Što će reći, ne radi se o razvojnoj finansijskoj instituciji, već o nekoj vrsti stečajnog upravnika koji održava pojedine države u životu. Doduše, MMF i dalje insistira na „stezanju kaiša“ (štednja), ali od Svjetske ekonomske krize (2007-2009) nije više rigidan po tom pitanju. Iskustvo je pokazalo da pretjerana štednja pogoršava ekonomsko „zdravlje“ države, vodeći je u recesiju jer domaća tražnja „nije imala odakle da dođe“.

MLADI SULTAN NIJE BIO EKONOMSKI PISMEN

„Kad je Mehmed II Osvajač (period vladavine 1453-1483) bio mlad sultan, dvadesetak godina je imao, osvojio je Konstantinopolj (1453) i pustio da se (grad) opljačka. I poslije tri-četiri godine, on je imao užasnih finansijskih problema, jer taj Konstantinopolj (Carigrad), dok nije bio osvojen, plaćao je danak Turcima koji je iznosio 80 odsto tadašnjeg sultanskog budžeta. I taj Mehmed II Osvajač, pošto nije imao para, (…) nije mogao da osvoji Beograd (1456). Znači taj neiskusni Mehmed je osvajanjem Konstantinopolja u narednoj deceniji uništio finansijsku stabilnost mlade otomanske države. Isto se događa kad poharate javni sektor.“

(Dimitrije Boarov, ekonomski novinar, emisija „Peščanik“ od 2. marta 2012. godine)

ŠPANSKI PLEMIĆI

„Važne su ,grinfild‘ (eng. greenfield) investicije, odnosno investicije iznova – kada neko ,na zelenom‘ napravi fabriku. Investicije koje su ovde došle pripadaju nerazmjenskom (nerazmjenljivom) sektoru – banke, osiguravajuće kuće i trgovine. One na kratak rok daju iluziju rasta, a na dugi rok vode u apsurd. (…) Postoji istorijsko iskustvo da dotok novca u neku zemlju – bilo preko kredita, investicija ili pljačke, nije dobar na dugi rok.

Često govorim o primjeru Španije. Ne postoji zemlja na svijetu koja je bila izložena masivnom prilivu stranog kapitala kao što je španska država od kraja XV do XVIII veka. Španija je bila moćna država koja je napravila brodove, naoružala vojsku i osvojila američki kontinent. Milioni tona zlata su dovučeni u Španiju. U vrijeme te ekspanzije – kada su se kovali najbolji mačevi u Toledu i kada su se pravili kvalitetni brodovi, kada je grupa od 300 ljudi na čelu sa Fransiskom Pizarom srušila carevinu Inka – bili su popisi stanovištva. Pa piše, u gradu Burgosu bilo je toliko kovača, sedlara, vunovlačara, sveštenika i toliko hidalgosa (plemića). Osvajanjem Amerike stižu ogromne količine zlata koje nema protivtežu u robi, a cijene rastu. Sve može da se kupi, a ništa se više ne isplati raditi (i proizvoditi) u Španiji. Na kraju XVIII vijeka popis stanovništva pokazao je katastrofalnu situaciju – nema vunovlačara, kovača, mehaničara itd, a (gotovo) svi su hidalgosi. I Španija je tada bila jedna od najnerazvijenijih zemalja Evrope. Kako su crkveni oltari bili napravljeni ,do neba‘, nisu mogli ni da se okreče.

Drugi primjer je najveći ,bum‘ nekretnina u evropskoj istoriji koji je doživjela Španija počev od 1990-ih. Napravljeni su milioni kuća koje su kupovili Englezi, Rusi itd, a koje sada ,zvrje‘ prazne. Ujedno, Španija ima 13.000 kilometara auto-puteva, najviše u Evropi. Njemačka, na primjer, ima 10.000 kilometara autoputeva. (…) Znači, nije osmišljen razvoj. Država je pravila puteve kojima niko ne ide. Poznajem dobro Španiju – tamo postoje auto-piste koje se plaćaju i njima niko ne ide, jer je pored njih napravljen put koji je besplatan. Koliko je danas ljudi spremno da plati putarinu za npr. auto-put Beograd-Podgorica koji se ovdje najavljuje?

Znači, postoje iskustva Španije koja je dobijala novac, ali je taj novac pogrešno investirala. Morate da imate industriju. Zašto su Njemci najveći (u Evropi)? Zato što stvaraju mašine koje proizvode (druge) mašine.“

(Miodrag Zec, profesor ekonomije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, emisija „Rečeno i prećutano“ Radio Beograda 2 od 28. novembra 2012. godine)

UVOD U STATISTIKU I SPINOVANJE (KROZ VIC)

Tokom Kubanske krize (1962) trkali su se američki predsjednik Džon Kenedi i sovjetski generalni sekretar Nikita Hruščov, i Kenedi je bio brži. O tome je „Vašington post“ objavio izveštaj pun hvalospjeva o američkom predsjedniku. S druge strane, vest moskovske „Pravde“ (rus. pravda znači „istina“) je glasila: „Bila je trka u kojoj su učestvovali generalni sekretar Sovjetskog Saveza Nikita Sergejevič Hruščov i predsjednik SAD Džon F. Kenedi. Naš generalni sekretar bio je odličan – drugi, dok je američki predsjednik stigao na cilj pretposljednji.“

KAKO SE VARA STATISTIKOM

Da bi što bolje sagledao opšte zdravlje čovjeka, ljekar treba da prati više pokazatelja – tjelesnu temperaturu, krvni pritisak, krvnu sliku pacijenata itd. Tako i u analizama treba uporedo posmatrati više parametara, njihove apsolutne i relativne iznose i odnose, kao i nominalne i realne vrijednosti. Podsjetimo da je još daleke 1954. godine američki novinar Darel Haf (eng. Darrell Huff) objavio knjigu „Kako lagati statistikom“ (eng. How to lie with statistics), a u narednim redovima ćemo pružiti nekoliko primjera kao ilustraciju.

Procenti i te kako mogu da zavaraju. Kada se kaže da je neki pokazatelj povećan za određeni broj procenata, bitno je i da se saopšti i kolika je početna vrijednost u odnosu na koju se posmatra povećanje. Pretpostavimo da je neka fabrika tokom januara proizvela količinu od 100 proizvoda, zatim u februaru smanjila proizvodnju za 90 procenata u odnosu na januar, da bi u martu povećala proizvodnju za 200 procenata u odnosu na februar. Koliko je proizvoda proizvedeno u martu? Računica je jednostavna: u februaru je proizvedeno deset proizvoda (100 – 0,90 x 100 = 10), dok je u martu proizvedeno trideset proizvoda (10 + 2,00 x 10 = 30).

Ukoliko saopštimo da je stopa smrtnosti stanovništva od kardiovaskularnih bolesti u državi A tri puta veća nego u državi B, stiče se utisak da su u državi A daleko bolji uslovi života nego u državi B. Međutim, sakrili smo jednu važnu činjenicu, a to je da prosječan životni vijek u državi A iznosi 68 godina dok u državi B iznosi 82 godine. Drugim riječima, prije predstavljanja podataka trebalo je razdvojiti dvije grupe građana u obe države – odnosno podvući crtu na 60 godina koja predstavlja početak starenja savremenog čovjeka (ili na 65 godina što predstavlja starosnu granicu za penzionisanje u većini zemalja), pa tek onda saopštiti stopu smrtnosti stanovništva od kardiovaskularnih bolesti za dvije grupe stanovništva u posmatranim državama.

Kada agencije za istraživanje javnog mnenja objavljuju rezultate svojih anketa, često ističu da je uzorak reprezentativan, ali i prećutkuju činjenicu da na svakog građanina koji je pristao da bude anketiran dolazi bar još jedan građanin koji je odbio anketu. Zbog navedednog, rezultate istraživanja javnog mnenja treba prihvatati sa rezervom. Doduše, ponekad agencije pribjegavaju ponderisanju, odnosno podatke iz ankete množe sa odgovarajućim težinskim faktorima, ali to je već druga tema.

Izvor:D. Barać

Izvori društvenih problema – nametnuti obrasci

Autonomija (slobodom i samostalnošću u odlučivanju) kao dio procesa moći ne mora biti obavezna kod svakog pojedinca. Ali većina ljudi zahtjeva određeni stepen autonomije u radu ka svojim ciljevima. Njihovi napori moraju biti preduzeti kroz njihovu ličnu inicijativu, u njihovom pravcu i pod njihovom kontrolom. Pa ipak, ljudi ne moraju da preduzimaju ovu incijativu, kontrolu i pravac kao pojedinci. Obično je dovoljno raditi kao član male grupe. Ako, dakle, 5-6 ljudi diskutuju između sebe o nekom cilju, i učine uspješan zajednički napor da do tog cilja dođu, njihova potreba za procesom moći se zadovoljava. Ali ako rade pod krutim naređenjima „odozgo“ koja im ne ostavljaju prostora za autonomnu odluku i inicijativu, njihova potreba za procesom moći neće biti zadovoljena. Isto važi i kada se odluke donose kolektivno, ako je grupa koja donosi kolektivnu odluku toliko velika da je uloga svakog pojedinca beznačajna.  Moglo bi se reći da većina ljudi ne želi da donosi sopstvene odluke, već želi lidera koji će umesto njih misliti. Ima istine u ovome. Ljudi vole da sami donose odluke o malim stvarima, ali donošenje odluka u vezi sa teškim, suštinskim pitanjima zahtjeva suočavanje sa psihološkim konfliktom ili preuzimanjem odgovornosti za odluke, a većina ljudi mrzi psihološke konflikte ili preuzeti odgovornost za postupke. Stoga uvijek teže da se oslanjaju na druge prilikom donošenja važnih odluka. Većina ljudi su prirodni sljedbenici, ne vode, ali vole da imaju direktan, lični kontakt sa svojim vođom i u određenoj mjeri učestvuju u donošenju teških odluka. Autonomija im je potrebna barem u toj mjeri.

Tačno je da neki pojedinci izgleda imaju malo potrebe za autonomijom. Ili je njihova potreba za moći mala, ili se zadovoljavaju identifikacijom sa nekom moćnom organizacijom kojoj pripadaju. A postoje i životinjski tipovi koji ne razmišljaju i koji izgleda da su zadovoljni sa čisto fizičkim osjećanjem moći (dobar vojnik, koji svoj osjećaj moći dobija razvijajući vještine za borbu koje je sasvim voljan da koristi kroz slijepu poslušnost nadređenima). Ali za većinu ljudi, tek se kroz proces moći – postojanje cilja, poduzimanje autonomnog truda i postizanje cilja – zadobijaju samopoštovanje, samopouzdanje i osjećaj moći. Kada neko nema dovoljno prilike da prolazi kroz proces moći, posljedice su (u zavisnosti od pojedinca, i od toga na koji je način proces moći osujećen) dosada, demoralisanost, nisko samopoštovanje, osjećaj inferiornosti, defetizam, depresija, uznemirenost, krivica, frustracija, agresivnost, zlostavljanje djece ili supružnika, nezajažljivi hedonizam, nenormalno seksualno ponašanje, problemi sa spavanjem, problem u ishrani itd. Neki od navedenih simptoma slični su onima kod životinja u kavezu. Da objasnimo na koji način ovi simptomi nastaju iz osujećenja, u skladu sa funkcionisanjem procesa moći: zdravorazumsko shvatanje ljudske prirode govori nam da nedostatak ciljeva za čije je ostvarivanje potreban trud vodi dosadi, a ta dosada, ako se dugo nastavlja, obično na kraju vodi u depresiju. Neuspjeh u ostvarivanju ciljeva vodi u frustriranost i gubljenje samopoštovanja. Frustracija izaziva bes, a bes agresivnost, često u obliku zlostavljanja supružnika ili djeteta. Pokazano je da dugotrajne frustracije često vode u depresiju, a depresija izaziva krivicu, poremećaje u ishrani i poremećaje spavanja, i loše mišljenje o sebi. Oni koji teže depresiji traže zadovoljstva kao protivotrov; otud nezajažljivi hedonizam ili prekomjeran seks, sa perverzijama kao ciljem da se pojača stimulacija. Dosada takođe vodi ka prekomjernom traganju za uživanjima, jer u nedostatku ciljeva ljudi uzimaju uživanje za cilj. Uzgred, kada govorimo o depresiji, ne mislimo obavezno na ozbiljnu depresiju koju treba liječiti kod psihijatra. Obično su to samo blage forme depresije. A i kada govorimo o ciljevima, ne mislimo obavezno na dugoročne, osmišljene ciljeve. Za mnoge ljude, ili za većinu, tokom većeg dijela ljudske istorije, ciljevi prehranjivanja sebe i svoje porodice su bili sasvim dovoljni.

Svaki od gore navedenih simptoma može da se dogodi u svakom društvu, ali u savremenom industrijskom društvu oni su poprimili velike razmjere. Mi nismo prvi koji napominju da današnji svijet izgleda ludo. Ovo nije normalno za ljudska društva. Postoji dobar razlog da vjerujemo da je primitivni čovjek doživljavao manje stresa i osujećenosti i da je bio zadovoljniji životom nego što je to današnji čovjek. Istina je i da nije sve med i mlijeko u primitivnim društvima. Zlostavljanje žena je bilo običaj među australijskim Aboridžinima, transseksualnost je bila prilično uobičajena stvar među nekim indijanskim plemenima. Ali čini se, uopšteno govoreći, da su problemi poput onih koje smo naveli u prethodnom pasusu bili mnogo rjeđi među primitivnim narodima nego što su u savremenom društvu. Mi pripisujemo društvene i psihološke probleme savremenog društva činjenici da to društvo zahtijeva od ljudi da žive na drastično drugačiji način od onoga na koji je ljudska vrsta evoluirala, i da se ponašaju na načine koji su u sukobu sa obrascima ponašanja koje je ljudska vrsta stvorila dok je živela pod ranijim okolnostima. Iz onoga što smo dosad zaključili jasno je da nedostatak prilike da se pravilno iskusi proces moći smatramo najvažnijim od abnormalnih uslova kojima moderno društvo potčinjava ljude. Ali on nije i jedini. Prije nego što se pozabavimo remećenjem procesa moći kao izvorom društvenih problema, govorićemo o nekim drugim izvorima.

Među abnormalnim uslovima prisutnim u savremenom industrijskom društvu imamo prenaseljenost, izolovanost čovjeka od prirode, preveliku brzinu društvenih promjena kao i razbijanje prirodnih malih zajednica poput šire porodice, sela ili plemena.

Dobro je poznato da gužva povećava stres i agresivnost. Stepen prenaseljenosti kakav postoji danas i izolovanost čovjeka od prirode posljedica su tehnološkog napretka. Sva predindustrijska društva su bila prevashodno ruralna. Industrijska revolucija znatno je uvećala gradove i proporciju stanovništva koja u njima živi, a savremena poljoprivredna revolucija je omogućila Zemlji da opskrbljuje hranom mnogo veću populaciju nego ikad prije. (Isto tako, tehnologija ima negativan  uticaj na prenaseljenost, zato što daje ljudima u ruke uvećane moći ometanja drugih. Na primjer, bezbroj uređaja prave buku: električne kosilice, radio aparate, TV, motocikle, itd. Ako upotreba ovih stvari nije ograničena (kontrolisana), ljudi koji žele mir i tišinu će biti frustrirani bukom. Ako je njihova upotreba ograničena, ljudi koji ih koriste će biti frustrirani propisima... Ali da ove sprave nisu nikad izmišljene ne bi bilo nikakvog sukoba niti frustracije koji one stvaraju.)

Za primitivna društva je prirodni svijet (koji se obično mijenja veoma sporo) pružao stabilan djelokrug i samim tim nudio osjećaj sigurnosti. U savremenom svijetu ljudsko društvo kontroliše prirodu, a ne obrnuto, i moderno se društvo brzo mijenja zbog tehnoloških promjena. Stoga danas ne postoji stabilno životno okruženje.

Konzervativci kritikuju propast tradicionalnih vrijednosti ali ipak s entuzijazmom podržavaju tehnološki napredak i ekonomski rast. Očigledno im nikad ne padne na pamet da se ne mogu načiniti brze, drastične promjene u tehnologiji i ekonomiji jednog društva bez izazivanja brzih promjena u svim drugim aspektima društva, i da takve brze promjene neminovno razbijaju tradicionalne vrijednosti.

Raspad tradicionalnih vrijednosti na neki način podrazumjeva raspad veza koje drže na okupu tradicionalne male društvene grupe. Dezintegracija malih društvenih zajednica je dodatno podstaknuta činjenicom da savremeni uslovi često traže od pojedinaca da se presele u novo mjesto, razdvajajući ih od njihovih zajednica. Osim toga, tehnološko društvo mora da oslabi porodične veze i lokalne zajednice ako želi da efikasno funkcioniše. U savremenom društvu, vjernost pojedinca mora biti prvo sistemu, a tek na drugom mjestu maloj zajednici ili porodici, jer ako su vjernosti unutar malih zajednica snažnije od lojalnosti sistemu, takve će zajednice raditi više na svom napretku nauštrb sistema.

Pretpostavimo da javni činovnik ili direktor preduzeća postavi svog rođaka, prijatelja ili brata po vjeri na položaj umjesto osobe koja je za taj položaj bolje kvalifikovana. On je dopustio da lična odanost zamjeni vjernost sistemu, i to je „nepotizam“ ili „diskriminacija“, a oba su strašni grijesi u savremenom - tehnološkom društvu. Tobožnja industrijska društva koja su loše sprovela potčinjavanje ličnih ili lokalnih odanosti vjernosti sistema obično su vrlo nefunkcionalna, sklona krizama i previranjima. (Pogledajte primjer pojedinih država Latinske Amerike.) Stoga napredno industrijsko društvo može da toleriše samo one male zajednice koje su uškopljene, ukroćene i pretvorene u alate sistema. Djelimični izuzetak može biti načinjen od nekolikih pasivnih, introvertnih grupacija, koje imaju manji uticaj na šire društvo. U svijetu postoje neke autentične male grupacije. Na primjer, omladinske i motorizovane bande i „kultovi“. Svi ih smatraju opasnim, što oni i jesu, zato što su članovi ovih grupa odani prevashodno jedni drugima a ne sistemu, i stoga sistem ne može da ih kontroliše. Ili uzmimo za primjer Cigane. Cigani se obično provuku sa krađama i prevarama zato što su njihove odanosti takve da uvijek mogu da nađu druge Cigane koji će da posvjedoče i „dokažu“ njihovu nevinost. Sistem bi očigledno imao veliki problem kada bi puno ljudi pripadalo ovakvim grupama. Neki od kineskih mislilaca ranog XX vijeka prepoznali su potrebu za razbijanjem malih društvenih grupa poput porodice: „[Prema Sun Jat-senu] kineskom narodu je potreban nov talas patriotizma, koji bi vodio prenosu odanosti sa porodice na državu... [Prema Li Huangu] tradicionalna vezanost, pogotovo za porodicu, treba da bude napuštena ako će se patriotizam razvijati u Kini.“ (Cester Tan, Kineska politička misao u dvadesetom vijeku, str. 125, 297.)

Prevelika gužva, brze promjene i raspad zajednica su opštepriznati kao izvori društvenih problema. Ali mi ne vjerujemo da je to dovoljno da se objasni obim problema koji postoje danas.

Jedan manji broj predindustrijskih gradova jeste bio velik i prenaseljen, pa opet čini se da njihovi stanovnici nisu imali psiholoških problema u onom obimu u kom se oni javljaju kod savremenog čovjeka. U Americi danas još uvijek ima slabo naseljenih ruralnih područja, i mi u njima vidimo iste probleme kao i u urbanim sredinama, mada ovi problemi obično nisu toliko akutni u seoskim oblastima. Prenaseljenost se, stoga, ne čini odlučujućim faktorom.

Na rastućoj američkoj granici tokom XIX vijeka, mobilnost stanovništva je vjerovatno razbila šire porodice i male društvene grupe, barem do istog stepena do kog su danas razbijene. Zapravo, mnoge uže porodice su po svom izboru živjele u takvoj izolovanosti, sa prvim komšijama tek na nekoliko milja udaljenosti, da nisu pripadale nikakvoj zajednici uopšte, i čini se (gledano iz ugla američkog društva)  da se iz toga nisu razvili nikakvi problemi.

Dalje, promjena u američkom pograničnom društvu je bila veoma brza i duboka. Čovjek je mogao biti rođen u brvnari, van dodira sa redom i zakonom i hraniti se mahom divljači, da bi do svoje starosti već mogao biti imati redovan posao i živeti u uređenoj zajednici sa funkcionalnim snagama javnog reda i mira. Ova je promjena bila dublja od one koja se tipično događa u životima savremenih pojedinaca, pa opet ne čini se da je ona dovela do psiholoških problema. Štaviše, američko društvo XIX vijeka je bilo optimistično i samouvjereno, za razliku od današnjeg, pogotovo evropskog društva.

Razlika se, smatramo, nalazi u tome što savremeni čovjek (pogotovo na “Starom kontinentu” u velikoj mjeri opravdano) osjeća da mu je promjena nametnuta, dok se doseljenik-graničar u Americi iz XIX vijeka osjećao (takođe u velikoj mjeri opravdano) da je on, svojim izborom, stvorio promjenu. Tako bi se naseljenik nastanio na komadu zemlje po svom izboru i kroz svoj trud od njega stvorio farmu. Tih dana je cijela ta zemlja imala možda nekoliko stotina stanovnika i bila je mnogo izolovanija i samostalnija nego što je to današnja država. Tako je naseljenik- farmer kao dio male grupe učestvovao u stvaranju novog, uređenog društva. Čovjek se može ozbiljno zapitati da li je stvaranje takvog društva napredak, ali to je u svakom slučaju zadovoljilo naseljenikovu potrebu za procesom moći. Takav obrazac uređenja društvenog sistema nametnut je zemljama u tranziciji bez prilagođavanja specifičnim kulturološkim, istorijskim, vjerskim i dr. nasljeđima tih naroda.

Bilo bi moguće dati i druge primjere društava u kojima je bilo brzih promjena i/ili nedostatka dobro povezane zajednice bez masovnih zastranjivanja u ponašanju kakve vidimo u savremenom industrijskom društvu. Tvrdimo da je najvažniji uzrok društvenih i psiholoških problema u savremenom društvu činjenica da ljudi nemaju dovoljno prilike da prođu kroz proces moći na normalan (tadicionalan) način. Ne želimo izričito tvrditi da je savremeno društvo jedino u kojem je proces moći poremećen. Vjerovatno je većina sadašnjih civilizovanih društava u svom istorijskom razvoju, ako nisu i sva, u manjem ili većem obimu remetila proces moći. Ali taj je problem postao ozbiljan tek u savremenom industrijskom društvu.

Izvor: T.K.