Strategije bez napretka

Republika Srpska decenijama donosi dokumenta iz gotovo svih oblasti koje, po pravilu, ne donose nikakav konkretan rezultat. Državi je potreban jasan akcioni plan izlaska iz krize koji bi konačno poslao u istoriju sva dosadašnja mrtva slova na papiru

Srpska će najdalje do 2020. godine biti zemlja čije će stanovništvo početi da raste, država sa razvijenom ekonomijom, uređenim i bogatim selima. U godinama koje su pred nama ulagaćemo u privredu, gdje će se vratiti većina izbjeglih. Mladi će se zapošljavati odmah po završetku školovanja, neće biti nasilja nad ženama i djecom, internet će biti u svakom domu, a banje pune zadovoljnih stranih turista.

Ovako bajkovit opis Republike Srpske nije djelo poznate braće Grim, spisak lijepih želja prosječnog patriote, pa čak ni lista predizbornih obećanja stranaka. Sve ovo sadržano je u više od stotinu strategija iz gotovo svih oblasti koje je Vlada RS usvojila od 1997. godine do danas. Čak i površno prelistavanje desetine kilograma hartije potrošene na "strateške akte", "akcione planove", "krovne dokumente" i nebrojeno drugih "planova razvoja", "smjernica" i "uputstava" dovoljno je za zaključak da većina njih predstavlja samo - mrtvo slovo na papiru.

Analitičari, međutim, svakodnevno upozoravaju nas na realnost. Većina građana Srpske živi uz samu socijalnu marginu, prijeti nam biološko izumiranje, jede nas nezaposlenost i siromaštvo, a sve smo manje svjesni ko smo i kuda se krećemo. Kako odgovor na ove izazove nije u mrtvim strategijama, čini se neophodnim da Republika Srpska napravi primjenjivi nacionalni plan opstanka iza koga bi stali svi društveni faktori - Vlada, stranke, škole i univerziteti, vjerske zajednice, javne ličnosti. On bi trebalo da pošalje u istoriju sve jalove planove i nemušte strategije od kojih nije bilo nikakvog rezultata.

Da je dvanaesti sat da se sa pisanja neprimjenjivih strategija, i nečitanja istih, pređe na djela ukazuje u prvom redu - demografija. Svako prebrojavanje više nego jasno pokazuje da je vrijeme za hitno reagovanje i spasavanje makar onoga što se spasiti može. Jer iz svake naredne decenije ćemo izlazi sa čak 5.000 stanovnika manje, što je za prirodni priraštaj Srpske velik broj ako se uzme da je još od 2000. broj umrlih prevazilazi broj rođenih.

Demografi ističu da raširenih jedara na vidiku za sada nema i da će trend smanjenja broja stanovništva u narednim godinama sigurno biti nastavljen.

- Projekcije stanovništva za period do 2041. godine koje je rađen u Republičkom zavodu za statistiku pokazuju nastavak procesa depopulizacije. 

- Obeshrabruje činjenica da će prema svakoj varijanti projekcija, broj stanovnika Republike Srpske biti manji. Prema optimističkoj varijanti koja podrazumeva lagano povećanje broja živorođene dece, broj građana će biti smanjen za 3.500. Pesimističke projekcije, s druge strane, govore da će nas biti manje za čak 11.000.

Demografi naglašavaju da će smanjenje populacije ići srednjim putem, što će u decenijama koje su pred nama Srpsku oslabiti za oko 4.500 stanovnika. 

Iako država već dugo ima strategiju za borbu protiv "bele kuge" i izumiranja nacije, jasno je da se djeca ne rađaju pisanjem planova. I dok strategije na papiru predviđaju stimulisanje rađanja. Žene u drugom stanju dobijaju otkaze na poslu, prisiljavaju ih da se potpisom unaprijed odriču rađanja, moraju debelo plaćati  oporezovanu opremu za bebe...

Najčešći komentar na ovakav žalostan presjek stanja u Republici jeste da nema para, jer je privreda države odavno na koljenima. Da je ekonomija Srpske pretrpana kojekakvim dokumentima sa tobož rješenjima ukazuju ekonomski analitičari SWOT-a. SWOT je podsjetio da je Vlada Srpske usvojila u zadnjih desetak godina oko 30 ekonomskih strategija. Od većine njih nije bilo nikakve koristi jer ne rješavaju nijedan problem koji pritiska našu privredu i društvo. Njihov cilj nije bio primjena i rješavanje gorućih problema, nego prosto trošenje para iz fondova (bilo da su trošena iz posebnih fondova budžeta ili IPA donacija).

"Donijeli smo Strategiju razvoja i suzbijanja siromaštva, kakva u Evropi postoji još samo u Srbiji. Ovakvi dokumenti se, inače, kao tehnička pomoć serviraju siromašnim afričkim zemljama, gdje se ne očekuje nikakav razvoj u narednih nekoliko decenija. S obzirom na to da je Džefri Saks svojim reformskim savjetima mnoge zemlje 'drugog svijeta' pretvorio u zemlje 'trećeg svijeta', može se očekivati da talas ovih 'afričkih' strategija zapljusne i Balkan", pojasnio je svoj stav akademik Č. Ocić.

Da država nema vremena za jalovo planiranje i gubljenje vremena na ispisivanje strateških dokumenata, smatra sociolog Jelisaveta Savić Despotović. Ona napominje da je erozija sveprisutna i da zahtijeva hitnu reakciju države. Ona kaže da je našoj zemlji potreban ne plan oporavka, već plan - opstanka.

- Razmjere krize možemo da vidimo na svakom koraku i u svim oblastima života - objašnjava ona. - Pored trenutnog siromaštva i beznađa, čini se da najteže vrijeme tek dolazi. Tome doprinosi i veoma loš školski sistem, prevaziđene metode vaspitanja i niz pogrešnih uzora generacije koja dolazi i koja će vrlo brzo da naslijede sadašnje političare i preuzme poluge društvene moći. Država bi trebalo da što prije osmisli pravce društvenog ozdravljenja, ili bar da nađe način da primjeni već donesene akte u kojima su neke varijante rješenja.

Gotovo da nema sumnje da bi rad na primjenjivom planu izlaska iz krize u RS probudilo i različite duhove prošlosti. Tu se možda krije i razlog zašto političke elite, uprkos sveopštoj eroziji vrijednosti, već godinama ne preuzimaju odgovornost za usmjeravanje srpskog broda ka mirnijim vodama.

Da rješenje za izlazak iz krize ne treba tražiti u nacionalnim planovima i strategijama, već u poštovanju Ustava i postojećih zakona ističu svi rodoljubivi političari. 

Oni smatraju da je Republici Srpskoj novi nacionalni program izlaska iz krize potreban samo na planu teorije. U praksi, međutim, dovoljno je samo poštovanje važećih propisa. U njima jasno piše kakav država treba da ima odnos prema svom narodu, kako se vodi ekonomska politika, bori protiv korpucije... 

Najveći broj strategija koje je Srpska usvojila preuzeto od EU i da su stoga neprimjenjive. Najbolji primjer koliko vlasti proteklih decenija nisu imale demokratski kapacitet je nerazmatranje građanskih inicijativa koje na najbolji način kanališu potrebu društva. Dosljedno držanje Ustava, zakona i narodnih inicijativa biće prvi znak izlaska države iz hipokrizije u kojoj se već godinama nalazi.

SELO NAJKRITIČNIJE

Silno vrijeme, pare i strpljenje prethodnih decenija potrošeno je na pisanje strategija razvoja sela. Rezultat svega toga je - poražavajući. Procjenjuje se da će u sljedećih desetak godina više od 100 sela ostati potpuno prazno. Od ukupnog broja sela u RS u čak 83 odsto ne postoji dom kulture, niti biblioteka. Poštu sanjaju mještani 200 sela, dok oko 50 naselja nema vezu sa ostatkom svijeta javnim prevozom. Znatan broj naselja nema ni osnovnu školu, dok je 91 odsto njih bez vrtića. Kada se na sve ovo doda činjenica da se stanovništvo najviše topi u ruralnim sredinama, jasno je da više nije reč o razvoju sela u Republici Srpskoj, već o njihovom golom spasavanju.

UČENjE RUSKE CRKVE

Erozija moralnih vrijednosti, siromaštvo, najave demografske katastrofe, preispitivanje prošlosti, manjak ideala i ikona mladih naraštaja - atmosfera je koja umnogome podsjeća na današnju Srpsku, a kroz koju je prethodno prošla postsovjetska Rusija. Prijedlog za izlazak iz krize kasnih devedesetih godina tamo je ponudila - Crkva. U to vrijeme je donijet dokument nazvan Socijalno učenje Ruske pravolsavne crkve koji je sadržao konkretne prijedloge mjera za rješavanje najvećih problema ruskog društva. Ovaj plan naišao je na podršku najvećeg dijela ruske javnosti, a njegovi elementi ušli su i u zakone ove zemlje. Zahvaljujući ovim idejama u Rusiji je zaustavljen pad nataliteta, a sve bolje rezultate daje i borba protiv alkoholizma, narkomanije i kriminaliteta mladih. Suština njegovog ekonomskog dijela je konkretna podrška malih poljoprivrednih gazdinstava i porodičnih preduzeća.

Izvor : R. Dragović

Simbolička stvarnost subliminata

Što je subliminalna percepcija?

Subliminalna percepcija jest zamisao da je moguće uticati na ljudske misli, osjećaje i ponašanja putem raznih podražaja bez svjesnog znanja osobe na koju se utiče. Podražaje koje naš mozak svjesno prima nazivamo supraliminalnim podražajima. Subliminalna percepcija ne uspijeva doprijeti do svijesti i ne može ju se verbalizovati. Ovo se pogotovo odnosi na djecu i mlade, jer što je osoba mlađa, veća je mogućnost uticaja na njeno ponašanje. Čak ni odrasli ljudi u svakodnevnom životu ne mogu prepoznati sve verbalne i neverbalne simbole. 

Medijska pedagogija mora omogućiti otkrivanje subliminalnih podražaja da bi mladi mogli razlikovati između stvarnosti i fikcije. Za primjer možemo uzeti film, jer svako dijete doživljava film na poseban način jer nosi iskustva, znanja, interese i stajališta koji pripadaju samo njemu. Skriveni sadržaji prikazani u filmu ne moraju odmah doprijeti do svijesti, a(li) subliminalna percepcija upravo i funkcionira na način da ostaje neprimjetna. Na primjer, kada se gledocima predoči neka vizualna scena, oni svjesno vide sve detalje. Ukoliko se promijeni malen detalj u toj sceni, gledoci tu promjenu »obrade«, ali to ne znači da su je svi doživjeli na svjesnoj razini. Je li promjena obrađena na svjesnoj ili podsvjesnoj razni ovisi o tome gdje je fokusirana pažnja gledaoca.

Zbog navedenog potrebno je analizirati razne aspekte (kulturne, obrazovne, vaspitne) animiranih i drugih vrsta filmova, te ostalih medijskih sadržaja.

Subliminalne tehnike

Ljudska svijest može primiti samo malen postotak od svih informacija koje (dnevno) primimo. Ukoliko prihvatimo zamisao da podsvjesni perceptivni procesi imaju velik uticaj na ljudsko funkcioniranje, onda moramo prihvatiti i ideju da subliminalna percepcija može imati dalekosežnije posljedice. Ovo je posebno važno u vaspitanju mladih, jer današnja djeca su »djeca savremenih medija«.

Postoji pet temeljnih audiovizualnih tehnika pomoću kojih se subliminalne ili podsvjesne informacije mogu prenijeti, a koje se vaoma često koriste u masovnim medijima: 

1. Odvajanje figure od pozadine, 

2. Umetanje, 

3. Tahistoskopski prikaz, 

4. Osvjetljenje i ozvučenje niskog intenziteta te 

5. Osvjetljenje i pozadinski zvukovi. 

Kako se medijska pedagogija bavi (i) razotkrivanjem skrivenih simbola, upoznavanje ovih pet tehnika subliminalne manipulacije ključno je za razumijevanje medija i načina njihova funkcioniranja. 

Odvajanje figure od pozadine: Vizualna i auditivna percepcija se može podijeliti na figuru – sadržaj, prednji dio, subjekt – i pozadinu figure, to jest okruženje u kojem se figura pojavljuje. Periferni dijelovi se obično ne primjećuju i smatraju se nevažnima. Ljudi nesvjesno razlikuju između figure i pozadine, odvajajući jedno od drugoga. Pažnja se svjesno usmjerava na figuru, dok pozadina (prvobitno) ostaje neprimijećena. Kada se prijeteća ili opasna poruka nađe u pozadini, pozadina postaje figura.

Sliku  je izradio advokat iz San Francisca August Bullock. Biljka na lijevoj strani svoju lozu nježno obavija oko biljke na desnoj strani. Biljke s lijeve strane izgledaju kao da imaju muški i ženski pol čime dobijaju važna simbolička značenja, kao i biološke oznake (entitete). U usporedbi s ovim biljkama, treća biljka je – sama i odvojena i pokušava se povezati s biljkom na desnoj strani, koja je izgubila svoj cvijet. S druge strane, tlo uključuje pozadinu koja je bijela. Ako posmatramo bijela područja i analiziramo tlo između svakog cvijeta moguće je primijetiti da se iznad trave na lijevoj strani bijela pozadina savija oblikujući slovo S. Kada se slovo S svjesno opazi obično se i opaze još dva preostala slova. Slovo E je oblikovano pomoću pozadine između druge i treće biljke. Slovo X se pojavljuje između treće i četvrte biljke. Mozak riječ sex opaža na nesvjesnoj razini. Percepcija se odvija unutar mikrosekunde. Djelići percepcije koji se pojavljuju na svjesnoj razini, obrađuju se puno sporije. Nesvjesna percepcija tu riječ opaža kao snažan nagon. Ovakvo korištenje subliminalnih podražaja može imati dalekosežne posljedice u razvoju dječjeg ponašanja.

Subliminalno umetanje može svaku poznatu osobu, model, automobil, prehrambeni proizvod ili bilo koju drugu robu učiniti atraktivnijom, uzbudljivijom, poželjnijom, ukusnijom i privlačnijom. Stvarnost se često percipira kao dosadna i kao nešto što bi trebalo što više izbjegavati. Jednostavno rečeno, ono što osoba, grupa ili čak nacija svjesno percipira često nema nikakve veze s fizičkom, biološkom i socijalnom stvarnošću koja zapravo čini percepciju.

Usađivanje ili umetanje poruka na prvi pogled ostavlja utisak kao da je neki umjetnik prikrio provokativne slike. Kod vizualne se percepcije samo 1⁄1000 totalne percepcije registrirane u mozgu odražava na svjesnoj razini. U umetnutim slikama zapravo nije ništa skriveno nego posmatrač potiskuje te informacije koje onda ostaju u pamćenju dugo, ponekad i čitav život. Potiskivanje postaje kompulzivno, te se vjerojatno razvilo radi zaštite od uznemirujućih informacija, koje mogu prouzrokovati psihički nemir ili određenu nelagodnost.

Keith Booker se u svome djelu iz 2010. godine bavi skrivenim porukama u crtanim filmovima Disneya i Pixara, od samih početaka tih dviju velikih tvrtki. Booker analizira likove i njihove skrivene seksualne porive. To je očigledno i u isječku iz crtanog filma Kralj lavova.

 

Kao što se može primijetiti na slici zvijezde na nebu ispisuju riječ sex. Umeci poput riječi sex, na prvi se pogled mogu činiti kao gruba šala, ali oni imaju duboke implikacije. Sve se to dugo ignorisalo. Tahistoskopski projektor se koristi s kino ekranom, pri čemu bljeska riječi i slike pri velikim brzinama. Istraživanja su pokazala da su bljeskovi pri brzinama od 1/3000 sekundi kod publike najdjelotvornija. Iako samo malen postotak ljudi svjesno opaža tahistoskopske bljeskove pri navedenim brzinama, većina ljudi ih vidi na subliminalnoj razini. Vizualno prepoznavanje varira, zavisno o različitim brzinama u odnosu na sadržaj. Svjesno prepoznavanje je sporije kod nekih sadržaja, za razliku od drugih. Riječi koje sadržavaju emocionalne poruke su otpornije na svjesno prepoznavanje. Jedna od najdramatičnijih vizualnih tehnika subliminalne stimulacije u filmu Egzorcist koristi tahistoskopske prikaze preko cijelog ekrana. Vrlo se često tokom filma pojavljivao iznenadni bljesak svijetla na licu određenog glumca, koji je bio u obliku smrtne maske – krvavih usta i lica okruženog bijelom kapuljačom. Muriel Schwartz, vlasnica Capitol Theatrea u Doveru, Delaware, odbila je javno istraživati film, ali je iz vlastite znatiželje sama provela istraživanje. Zamolila je filmskog operatera da razmota filmski kolut i pronađe sekvencu u kojoj se nalazi spomenuti glumac, te tako otkrila subliminalni umetak. »Lice mu je bilo bijelo kao u duha«, objasnila je, »s crvenim obrisima oko očiju i usta«. Rekla je da se subliminalni umetak sastojao od dva dijela koja su bila spojena u filmu. Filmska kompanija Warner Brothers koja je producirala film priznala je njihovo postojanje, tvrdeći: »Mislili smo da to svi već znaju.«

Djelotvornije od samog tahistoskopskog prikaza jest osvjetljenje i ozvučenja niskog intenziteta. Primjena ove metode uključuje korištenje osvjetljenja na razinama ispod svjesne percepcije. Vrlo se malo fotografija u medijima objavljuje bez retuširanja. S malo vježbe mogu se uočiti ubačene poruke (npr. riječ sex). To su umeci niskog intenziteta, a jednake se tehnike koriste na filmu ili video traci. 

Uznemirujući primjer ove subliminalne tehnike se može primijetiti na naslovnoj stranici časopisa Time, objavljenog 21. aprila 1986. (Meta Gaddafi). Na Gadafijevu se licu pojavljuju riječi kill (ubij) i sex – velikim otisnutim slovima. Subliminalno izaziva suptilne i snažne učinke. Britanski psiholog Norman Dixon smatra da je za svakog čovjeka gotovo nemoguće pružiti otpor kod ove ilustracije. Cilj naslovne stranice je bilo povećanje emocionalne podrške vojnoj intervenciji, od strane čitalaca časopisa Time za napad na Libiju.

Dva temeljna elementa koja se koriste pri produkciji filmova i video snimaka, a koje publika ne primjećuje svjesno, jesu osvjetljenje i pozadinski zvukovi. Subliminalne poruke mogu biti skrivene i u relativno jednostavnim verbalnim ili zvučnim iluzijama. Subliminalna tehnologija prodaje na desetine miliona albuma godišnje. Pozadinski su zvukovi obično sastavljeni od više slojeva. Za te slojeve zvuka uobičajeno je da se odvojeno snimaju i miksaju. Široka lepeza različitih dimenzija zvuka – intenzitet, brzina, međuzavisni odnosi i kvaliteta tona – mogu se posebno izraditi kako bi odgovarali određenoj sceni. Kada je kreiran dramatičan efekt ili emocionalno pripremanje publike za razvoj događaja. Tišine su takođe važne dimenzije zvuka. Postoji na desetinu različitih elektronskih tišina, od kojih svaka proizvodi primjetnu reakciju kod publike. Ništa od navedenog, ukoliko je dobro konstruisano, publika ne može svjesno primijetiti. Osvjetljenje u filmu ili bilo kakvom video snimku je jedno od snažnih subliminalnih uticaja.

Kao što je slučaj sa zvukom, publika je nesvjesna načina na koji je konstruisano osvjetljenje u određenim scenama. Krajnji cilj korištenja različitih tehnika osvjetljenja je nametanje uvjerljivih iluzija publici. Subliminalni umetak iz filma Egzorcist prolazi kroz projektor brzinom od 1/48 sekunde, to jest brzinom vidljivom na svjesnoj razini. Međutim, nivo napetosti ili nelagodnosti publike bila je pojačana upravo prije korištenja tih umetaka. Kao što je već spomenuto, ono što je podsvjesno percipirano čini se puno značajnijim za emocionalne sklonosti i ponašanje nego ono što je svjesno opaženo. Egzorcist je impresivan primjer upravo zato što su i auditivni i vizualni dijelovi međusobno povezani. Muzika koja se koristi u filmu (za koju je film nagrađen Oskarom) sjajan je primjer kreativnog korištenja subliminata. U desetak intervjua vođenih sa zaposlenicima kina – prodavačima napitaka, karata itd., koji su samo slušali muziku iz filma i to nekoliko dana prije nego što su uopće pogledali film, zabilježeni su izraziti osjećaji nelagodnosti zbog zvukova. Nelagodnosti nisu mogli verbalno objasniti, ali su svi bili složni u mišljenju da je ona povezana s muzikom u filmu. Svaki zaposlenik kina s kojim je vođen razgovor izjavio je da zna za druge kolege koji su se razboljeli nakon što su pogledali cijeli film – i to u rasponu od blage do izrazite mučnine i histerije.

Nastaviće se

Izvor: Z. Miliša i G. Nikolić

Nema apsolutne slobode izražavanja - FILOZOFIJA SLOBODE

AUTOR: LAŠ FR. H. SVENSEN

Liberalna demokratija se zasniva na kritici, na tome da svi građani imaju pravo da iskažu svoj stav o smeru u kojem se društvo razvija, i istaknu ono što smatraju pogrešnim.

Laš Fr. H. Svensen (1970) profesor je filozofije na Univerzitetu u Bergenu. U ovoj provokativnoj i zanimljivoj knjizi čije najzanimljivije odlomke objavljujemo uz dozvolu izdavača autor pokušava da osvetli mnoge dimenzije ovog pojma: od ontoloških ili metafizičkih do političkih i ličnih. Jedna od polaznih ideja ove knjige jeste da naše poteškoće s razumevanjem slobode delimično proističu iz mešanja različitih pojmova o slobodi.

Liberalne demokratije nikada ne dostižu apsolutnu ravnotežu: sadrže individue i grupe s različitim interesima, koji pokušavaju da kontrolišu društvo u skladu s tim interesima. Moraju postojati funkcionalne javne arene u kojima se ta neslaganja mogu ispoljiti nenasilno, a to je moguće samo pod pretpostavkom slobode izražavanja. Takva kritička kultura zahteva toleranciju. Pojam tolerancije je, međutim, u novijem dobu poprimio oblik koji može podriti slobodu izražavanja, pre nego je unaprediti.

Srž slobode izražavanja je jednostavno da čovek ima slobodu da se javno izrazi. Svaka razumna diskusija o slobodi izražavanja podrazumeva da ona ima izvesna ograničenja. Nikada nije bilo - a teško da će ikada biti - društva u kojem je sloboda izražavanja apsolutna. Svaka razumna diskusija danas će takođe pretpostaviti da nam je potrebna sloboda izražavanja, jer je to jedan od osnovnih principa liberalne demokratije. Svako ko bi poništio slobodu izražavanja kao takvu, morao bi takođe ukinuti liberalnu demokratiju, a to je toliko marginalno stanovište da se na njega nećemo obazirati u daljem tekstu. Diskusija će se baviti pitanjem ograničenja koje sloboda izražavanja treba da ima.

U raspravama o slobodi izražavanja najčešće se prvenstveno ističe uloga koju državne sankcije mogu ili treba da imaju. Ima i drugih pretnji slobodi izražavanja. Džon Stjuart Mil, na primer, ističe društvene restrikcije, što znači da ljudi mogu odlučiti da se ne iskažu jer se plaše reakcija društvenog okruženja. Kada se izgradi čvrst društveni konsenzus o nekoj temi, cena izražavanja suprotnog stanovišta može biti velika. Još jedna opasnost jeste pritisak privatnih organizacija, koje, na primer, mogu zapretiti da će pojedinac izgubiti ekonomsku podršku ako izrazi stav koji organizacija ne zastupa. U ovom poglavlju ipak ću se mahom ograničiti na državne sankcije koje zakon dozvoljava, i proceniti ih uz pomoć Milovog takozvanog principa štete.

Pregled istorije slobode izražavanja može se započeti Sokratovom odbranom iz 399. godine stare ere, ili s Velikom poveljom sloboda (1215). Ili se mogu istaći pluralizam i tolerancija u muslimanskoj kulturi osmog i devetog veka. Pomalo je ipak anahrono učitavati modernu problematiku prava u starije kulture. Princip slobode izražavanja više spada u moderniji istorijski kontekst, posle protestantske reformacije i verskih i političkih sukoba koje je pokrenula. Prvi zaista značajni spis o slobodi izražavanja napisao je Džon Milton, koji je 1644. objavio traktat Areopagitica. Areopagitika je reakcija na pokušaj Britanskog parlamenta da zaustavi publikacije sa sadržajem koje su iz različitih razloga smatrane neželjenim. Milton je izneo niz argumenata u korist slobode izražavanja. Među najvažnijima je i stav da možemo doći do istine samo ako razmotrimo sva postojeća stanovišta, i da nema individue koja je sama dovoljno mudra da pronađe istinu za sve ostale. Mnoštvo ideja je ključno kako bi razum mogao ispunjavati svoj zadatak, naime, tražiti istinu. Stoga je napisao da „onaj ko ubije knjigu, ubija sam razum.“ Taj argument slobodi izražavanja daje instrumentalnu vrednost u potrazi za slobodom.

Možemo napraviti grubu razliku između konsekvencijalističkih i deontoloških argumenata za slobodu izražavanja. Konsekvencijalista polazi od toga da postupci nisu „po sebi“ dobri ili loši, moralni ili nemoralni. Da li je neki postupak dobar, zavisiće u potpunosti od njegovih posledica. Isto tako, nijedan postupak nije po sebi loš, i sve što uradimo može biti dobro dokle god to ima boljih posledica od drugih alternativa. U ovako širokoj definiciji ostaje otvoreno pitanje šta se smatra „boljim posledicama“, ali se to najčešće određuje kao sreća, blagostanje ili nešto slično. Argumentacija koja se iz te perspektive zalaže za slobodu izražavanja tvrdiće da su posledice takve slobode bolje od njenih alternativa. Konsekvencijalističko stanovište pripisuje slobodi izražavanja čisto instrumentalnu vrednost u dostizanju datog cilja. Konsekvencijalističko opravdanje slobode izražavanje jeste da je neophodan preduslov funkcionalne demokratije. Građani moraju imati mogućnost da izraze, pročitaju, čuju, prihvate i odbiju različita shvatanja, što obuhvata i shvatanja koja smatraju neprihvatljivim.

Država ne može delovati unapred

Bez slobode izražavanja ne bismo imali učesničku demokratiju. Uvek bismo mogli imati pseudodemokratiju u kojoj građani imaju pravo glasa, ali ako ne mogu slobodno obrazovati svoje mišljenje ona neće biti istinski demokratska, jer će joj nedostajati sam proces koji predstavlja srž demokratije.

Laš Fr. H. Svensen (1970) profesor je filozofije na Univerzitetu u Bergenu. U ovoj provokativnoj i uzbudljivoj knjizi, čije najzanimljivije odlomke objavljujemo uz dozvolu izdavača, autor pokušava da osvetli mnoge dimenzije ovog pojma: od ontoloških ili metafizičkih do političkih i ličnih. Jedna od polaznih ideja ove knjige jeste da naše poteškoće s razumevanjem slobode delimično proističu iz mešanja različitih pojmova o slobodi.

Nedostatak konsekvencijalističkih argumenata jeste to što odbrana pada ako se pokaže da će se ostvariti bolje posledice ukoliko se u pojedinim slučajevima ili na opštoj bazi sloboda izražavanja ukine.

Deontološki argumenti će tipično tvrditi da ljudi imaju pravo na slobodu izražavanja, i da imamo obavezu da to pravo poštujemo, bez obzira na posledice. Takvi argumenti se često zasnivaju na obziru prema autonomiji građana. Prava su teške, normativne veličine. Ona su, kao što je ranije rečeno, vrsta aduta, što znači da imaju veći značaj od eventualnih dobara koja bi se mogla dobaviti postupanjem u suprotnosti s njima. Nedostatak deontološkog argumenta jeste to što se čini kontraintuitivnim reći da posledice nisu važne, ma koliko bi nepovoljne mogle biti.

Srednja pozicija bi se mogla nazvati slabim konsekvencijalizmom, i ona se zalaže za to da pravima normalno treba dati apsolutnu važnost, ali priznaje da obzir prema posledicama može biti važniji u pojedinim slučajevima. Jedna od osnovnih ideja liberalne demokratije jeste da su svi građani ravnopravni, i da svi imaju pravo da izraze svoje viđenje društva, kakvo jeste i kakvo bi trebalo da bude, a to obuhvata i sve one koji nisu pristalice liberalne demokratije. Pri tom može biti situacija u kojima se od tog principa odstupa, na primer, ako izvesni iskaz predstavlja veliku i neposrednu opasnost po dalje postojanje liberalne demokratije. Slabi konsekvencijalista će se prema slobodi izražavanja mahom odnositi kao prema apsolutnoj veličini u političkom kontekstu, ali će istovremeno ostati otvoren za mogućnost da obziri prema posledicama mogu prevagnuti, ako se pojave naročito teški dokazi koji to podržavaju. Takav konsekvencijalizam neće jasno definisati koliko ozbiljne posledice moraju biti kako bi prevagnule. Po mom mišljenju se mora raditi o specifičnoj i neposrednoj opasnosti po bezbednost države ili pojedinca. Slična ideja bila je jasno formulisana na američkom vrhovnom sudu, u slučaju Brandenburg protiv Ohaja (1969), gde je utvrđeno da je sloboda izražavanja neporeciva, osim kada određeni iskaz ima za cilj „da neposredno ubrza ili izazove protivzakonit postupak u bliskoj budućnosti, a verovatno je da će uspeti da ga ubrza ili izazove.“ Iz takvog principa proizlazi da država ne može delovati unapred, i cenzurisati iskaze koji bi na duže staze potencijalno mogli biti štetni - mora biti verovatno da će iskaz direktno prouzrokovati „protivzakonit“ postupak, i da mora biti reči o neposrednoj pretnji. Možemo, međutim, zamisliti da će slabi konsekvencijalista smatrati da ni iskaze koji u perspektivi mogu predstavljati opasnost, ne treba zaštititi slobodom izražavanja.

Odbrana slobode izražavanja najčešće ne polazi isključivo ni od konsekvencijalističkog ni od deontološkog stanovišta, već se sastoji od mešavine obe vrste argumenata. Često se smatra da demokratija ne može postojati bez velike slobode izražavanja, i time se ta sloboda posmatra kao sredstvo u cilju demokratskog razvoja, a istovremeno se tvrdi da svi imaju pravo na slobodu izražavanja, iako bi se ona mogla upotrebiti za podrivanje demokratije.

Džon Stjuart Mil pruža jednu od najčuvenijih odbrana slobode izražavanja u knjizi O slobodi (1859). Milov liberalizam, što podrazumeva i njegovu odbranu slobode izražavanja, zvanično je konsekvencijalistički utemeljen, ali je adekvatnije posmatrati njegovu poziciju kao mešovitu teoriju s utilitarističkim i deontološkim elementima - a takođe i značajnim dodatkom etike vrlina. Pojam slobode je suštinski kamen temeljac Milove političke filozofije, a ne princip koristi. Mil smatra da mora postojati najveća moguća sloboda za izražavanje i raspravu o svakom stanovištu, koliko god bi se nemoralnim moglo učiniti. Moramo imati apsolutnu slobodu da se izrazimo o svakoj temi, bilo da je naučna, moralna ili teološka. I to nema nikakve veze s brojem pristalica nekog shvatanja: „Kada bi svi ljudi bili jednog mnjenja, a samo jedan čovek protiv javnog mnjenja, tada celo čovečanstvo ne bi imalo više prava da tom jednom čoveku zapuši usta, nego što bi taj isti čovek, samo kada bi mogao, imao pravo da zapovedi celom čovečanstvu da ćuti.“



Nastavlja se

Konformizam nas je progutao

     Jednu od najvećih u teško razmrsivom balkanskom spletu nevolja predstavlja svakodnevna, sveopšta, sveprisutna neodgovornost, a to znači neodgovornost ne samo svih nego neodgovornost kojoj  niko ne može umaći. Živimo u svijetu, govorio je Jaspers, anonimne odgovornosti. Neodgovornost najznačajnijih društvenih aktera, intelektualaca, prosvjetnih i kulturnih radnika, novinara, nosilaca privrednog života, političkih, vjerskih i drugih lidera, navikli smo govoriti (i slušati) sadržana je u njihovom konformizmu.

 
     Ali, nije sva nevolja u tome. U potrošačkom društvu i svijetu u kojem poodavno živimo nemilosrdno iako neosjetno, trošeći sve živo i neživo, mi smo, čini se, potrošili i riječi, njihov smisao, njihova značenja i njihove životnonormativne zalihe. Šta riječ odgovornost može još značiti u svijetu u kojem vlada džinovski tehnološki, globalni, neoliberalni, kapitalistički, oligarhijsko-financijski politički determinizam? Ili, da se držimo naše lokalne scene, ako i u kojoj mjeri takva scena uopće postoji, šta riječ odgovornost može značiti u našoj zemlji u kojoj se, manje u veselom, a više u zlokobnom smislu te riječi, ne zna ni ko pije ni ko plaća?

    Šta za nas danas znači konformizam? Nešto negativno?  Zapravo, konformizam predstavlja životno uvjerenje za koje smo se na krilima hedonizma i individualizma dugo borili, "etički" kodeks, vladajući poredak. Kako kaže Günther Anders, "ni u jednom istorijskom pokretu princip kontrarevolucije, to jest princip da se oni koji su pretvoreni u neslobodne pod zastavom slobode mobilišu protiv nje same, nije slavio pobjedu ravnu ovoj pobjedi konformizma." 

    A za našu slobodu i odgovornost (a to dvoje je isto) konformizam je, etički govoreći, smrtni grijeh, poslije kojeg kada ga učinimo nas više nema i ne može biti. Konformizam je totalitarni oblik svijesti čiju totalitarnost ne prepoznajemo i ne priznajemo jer smo na njega dobrovoljno prisiljeni. Konformizam, da se još jednom poslužimo riječima Andersa, nije krvav isključivo samo zato što nas je već progutao.

    U takvoj pesimističkoj globalnoj i vladajućoj konstelaciji, u takvoj obeshrabrujućoj  perspektivi  može se (i mora se) gledati i na kod nas aktualnu političku krizu u kojoj na djelu imamo kršenje zakonitosti i procedura u djelovanju nekih političkih parlamentarnih stranaka, formacija, koalicija i većina. Takva nezakonita postupanja, kršenja procedura i poslovnika koja neki poslanici, premijeri i stranački lideri obrazlažu i opravdavaju žurbom, višim interesom, odnosno maksimom da cilj opravdava sredstvo, a iza kojih se zapravo krije nastojanje da se ostvare lični i stranački interesi, da se osvoji vlast, da se ovlada javnim servisima. 

      Dakle, da završim jednim apelom koji može, nemam ništa protiv, biti shvaćen mnogo načina. Apel glasi: Sve dok na političkoj sceni, u našem političkom životu, u parlamentima i vladama imamo one snage koje u gušenju sloboda i nezavisnosti odlučivanja vide svoju šansu, moć i vlast, sve dok na političkoj sceni, u našem političkom životu, u parlamentima i vladama imamo one snage koje polaze od toga da "viši" cilj opravdava sredstvo, da se zbog "višeg interesa" mogu kršiti Ustav, zakoni i procedure, sve dok na političkoj sceni, u našem političkom životu, u parlamentima i vladama imamo one snage koje bi da nametnu politiku jednoumlja, u Bosni i Hercegovini neće biti normalnog života za sve njene građane.

     

Izvor: Dž. Hodžić