Izvori društvenih problema – nametnuti obrasci

Autonomija (slobodom i samostalnošću u odlučivanju) kao dio procesa moći ne mora biti obavezna kod svakog pojedinca. Ali većina ljudi zahtjeva određeni stepen autonomije u radu ka svojim ciljevima. Njihovi napori moraju biti preduzeti kroz njihovu ličnu inicijativu, u njihovom pravcu i pod njihovom kontrolom. Pa ipak, ljudi ne moraju da preduzimaju ovu incijativu, kontrolu i pravac kao pojedinci. Obično je dovoljno raditi kao član male grupe. Ako, dakle, 5-6 ljudi diskutuju između sebe o nekom cilju, i učine uspješan zajednički napor da do tog cilja dođu, njihova potreba za procesom moći se zadovoljava. Ali ako rade pod krutim naređenjima „odozgo“ koja im ne ostavljaju prostora za autonomnu odluku i inicijativu, njihova potreba za procesom moći neće biti zadovoljena. Isto važi i kada se odluke donose kolektivno, ako je grupa koja donosi kolektivnu odluku toliko velika da je uloga svakog pojedinca beznačajna.  Moglo bi se reći da većina ljudi ne želi da donosi sopstvene odluke, već želi lidera koji će umesto njih misliti. Ima istine u ovome. Ljudi vole da sami donose odluke o malim stvarima, ali donošenje odluka u vezi sa teškim, suštinskim pitanjima zahtjeva suočavanje sa psihološkim konfliktom ili preuzimanjem odgovornosti za odluke, a većina ljudi mrzi psihološke konflikte ili preuzeti odgovornost za postupke. Stoga uvijek teže da se oslanjaju na druge prilikom donošenja važnih odluka. Većina ljudi su prirodni sljedbenici, ne vode, ali vole da imaju direktan, lični kontakt sa svojim vođom i u određenoj mjeri učestvuju u donošenju teških odluka. Autonomija im je potrebna barem u toj mjeri.

Tačno je da neki pojedinci izgleda imaju malo potrebe za autonomijom. Ili je njihova potreba za moći mala, ili se zadovoljavaju identifikacijom sa nekom moćnom organizacijom kojoj pripadaju. A postoje i životinjski tipovi koji ne razmišljaju i koji izgleda da su zadovoljni sa čisto fizičkim osjećanjem moći (dobar vojnik, koji svoj osjećaj moći dobija razvijajući vještine za borbu koje je sasvim voljan da koristi kroz slijepu poslušnost nadređenima). Ali za većinu ljudi, tek se kroz proces moći – postojanje cilja, poduzimanje autonomnog truda i postizanje cilja – zadobijaju samopoštovanje, samopouzdanje i osjećaj moći. Kada neko nema dovoljno prilike da prolazi kroz proces moći, posljedice su (u zavisnosti od pojedinca, i od toga na koji je način proces moći osujećen) dosada, demoralisanost, nisko samopoštovanje, osjećaj inferiornosti, defetizam, depresija, uznemirenost, krivica, frustracija, agresivnost, zlostavljanje djece ili supružnika, nezajažljivi hedonizam, nenormalno seksualno ponašanje, problemi sa spavanjem, problem u ishrani itd. Neki od navedenih simptoma slični su onima kod životinja u kavezu. Da objasnimo na koji način ovi simptomi nastaju iz osujećenja, u skladu sa funkcionisanjem procesa moći: zdravorazumsko shvatanje ljudske prirode govori nam da nedostatak ciljeva za čije je ostvarivanje potreban trud vodi dosadi, a ta dosada, ako se dugo nastavlja, obično na kraju vodi u depresiju. Neuspjeh u ostvarivanju ciljeva vodi u frustriranost i gubljenje samopoštovanja. Frustracija izaziva bes, a bes agresivnost, često u obliku zlostavljanja supružnika ili djeteta. Pokazano je da dugotrajne frustracije često vode u depresiju, a depresija izaziva krivicu, poremećaje u ishrani i poremećaje spavanja, i loše mišljenje o sebi. Oni koji teže depresiji traže zadovoljstva kao protivotrov; otud nezajažljivi hedonizam ili prekomjeran seks, sa perverzijama kao ciljem da se pojača stimulacija. Dosada takođe vodi ka prekomjernom traganju za uživanjima, jer u nedostatku ciljeva ljudi uzimaju uživanje za cilj. Uzgred, kada govorimo o depresiji, ne mislimo obavezno na ozbiljnu depresiju koju treba liječiti kod psihijatra. Obično su to samo blage forme depresije. A i kada govorimo o ciljevima, ne mislimo obavezno na dugoročne, osmišljene ciljeve. Za mnoge ljude, ili za većinu, tokom većeg dijela ljudske istorije, ciljevi prehranjivanja sebe i svoje porodice su bili sasvim dovoljni.

Svaki od gore navedenih simptoma može da se dogodi u svakom društvu, ali u savremenom industrijskom društvu oni su poprimili velike razmjere. Mi nismo prvi koji napominju da današnji svijet izgleda ludo. Ovo nije normalno za ljudska društva. Postoji dobar razlog da vjerujemo da je primitivni čovjek doživljavao manje stresa i osujećenosti i da je bio zadovoljniji životom nego što je to današnji čovjek. Istina je i da nije sve med i mlijeko u primitivnim društvima. Zlostavljanje žena je bilo običaj među australijskim Aboridžinima, transseksualnost je bila prilično uobičajena stvar među nekim indijanskim plemenima. Ali čini se, uopšteno govoreći, da su problemi poput onih koje smo naveli u prethodnom pasusu bili mnogo rjeđi među primitivnim narodima nego što su u savremenom društvu. Mi pripisujemo društvene i psihološke probleme savremenog društva činjenici da to društvo zahtijeva od ljudi da žive na drastično drugačiji način od onoga na koji je ljudska vrsta evoluirala, i da se ponašaju na načine koji su u sukobu sa obrascima ponašanja koje je ljudska vrsta stvorila dok je živela pod ranijim okolnostima. Iz onoga što smo dosad zaključili jasno je da nedostatak prilike da se pravilno iskusi proces moći smatramo najvažnijim od abnormalnih uslova kojima moderno društvo potčinjava ljude. Ali on nije i jedini. Prije nego što se pozabavimo remećenjem procesa moći kao izvorom društvenih problema, govorićemo o nekim drugim izvorima.

Među abnormalnim uslovima prisutnim u savremenom industrijskom društvu imamo prenaseljenost, izolovanost čovjeka od prirode, preveliku brzinu društvenih promjena kao i razbijanje prirodnih malih zajednica poput šire porodice, sela ili plemena.

Dobro je poznato da gužva povećava stres i agresivnost. Stepen prenaseljenosti kakav postoji danas i izolovanost čovjeka od prirode posljedica su tehnološkog napretka. Sva predindustrijska društva su bila prevashodno ruralna. Industrijska revolucija znatno je uvećala gradove i proporciju stanovništva koja u njima živi, a savremena poljoprivredna revolucija je omogućila Zemlji da opskrbljuje hranom mnogo veću populaciju nego ikad prije. (Isto tako, tehnologija ima negativan  uticaj na prenaseljenost, zato što daje ljudima u ruke uvećane moći ometanja drugih. Na primjer, bezbroj uređaja prave buku: električne kosilice, radio aparate, TV, motocikle, itd. Ako upotreba ovih stvari nije ograničena (kontrolisana), ljudi koji žele mir i tišinu će biti frustrirani bukom. Ako je njihova upotreba ograničena, ljudi koji ih koriste će biti frustrirani propisima... Ali da ove sprave nisu nikad izmišljene ne bi bilo nikakvog sukoba niti frustracije koji one stvaraju.)

Za primitivna društva je prirodni svijet (koji se obično mijenja veoma sporo) pružao stabilan djelokrug i samim tim nudio osjećaj sigurnosti. U savremenom svijetu ljudsko društvo kontroliše prirodu, a ne obrnuto, i moderno se društvo brzo mijenja zbog tehnoloških promjena. Stoga danas ne postoji stabilno životno okruženje.

Konzervativci kritikuju propast tradicionalnih vrijednosti ali ipak s entuzijazmom podržavaju tehnološki napredak i ekonomski rast. Očigledno im nikad ne padne na pamet da se ne mogu načiniti brze, drastične promjene u tehnologiji i ekonomiji jednog društva bez izazivanja brzih promjena u svim drugim aspektima društva, i da takve brze promjene neminovno razbijaju tradicionalne vrijednosti.

Raspad tradicionalnih vrijednosti na neki način podrazumjeva raspad veza koje drže na okupu tradicionalne male društvene grupe. Dezintegracija malih društvenih zajednica je dodatno podstaknuta činjenicom da savremeni uslovi često traže od pojedinaca da se presele u novo mjesto, razdvajajući ih od njihovih zajednica. Osim toga, tehnološko društvo mora da oslabi porodične veze i lokalne zajednice ako želi da efikasno funkcioniše. U savremenom društvu, vjernost pojedinca mora biti prvo sistemu, a tek na drugom mjestu maloj zajednici ili porodici, jer ako su vjernosti unutar malih zajednica snažnije od lojalnosti sistemu, takve će zajednice raditi više na svom napretku nauštrb sistema.

Pretpostavimo da javni činovnik ili direktor preduzeća postavi svog rođaka, prijatelja ili brata po vjeri na položaj umjesto osobe koja je za taj položaj bolje kvalifikovana. On je dopustio da lična odanost zamjeni vjernost sistemu, i to je „nepotizam“ ili „diskriminacija“, a oba su strašni grijesi u savremenom - tehnološkom društvu. Tobožnja industrijska društva koja su loše sprovela potčinjavanje ličnih ili lokalnih odanosti vjernosti sistema obično su vrlo nefunkcionalna, sklona krizama i previranjima. (Pogledajte primjer pojedinih država Latinske Amerike.) Stoga napredno industrijsko društvo može da toleriše samo one male zajednice koje su uškopljene, ukroćene i pretvorene u alate sistema. Djelimični izuzetak može biti načinjen od nekolikih pasivnih, introvertnih grupacija, koje imaju manji uticaj na šire društvo. U svijetu postoje neke autentične male grupacije. Na primjer, omladinske i motorizovane bande i „kultovi“. Svi ih smatraju opasnim, što oni i jesu, zato što su članovi ovih grupa odani prevashodno jedni drugima a ne sistemu, i stoga sistem ne može da ih kontroliše. Ili uzmimo za primjer Cigane. Cigani se obično provuku sa krađama i prevarama zato što su njihove odanosti takve da uvijek mogu da nađu druge Cigane koji će da posvjedoče i „dokažu“ njihovu nevinost. Sistem bi očigledno imao veliki problem kada bi puno ljudi pripadalo ovakvim grupama. Neki od kineskih mislilaca ranog XX vijeka prepoznali su potrebu za razbijanjem malih društvenih grupa poput porodice: „[Prema Sun Jat-senu] kineskom narodu je potreban nov talas patriotizma, koji bi vodio prenosu odanosti sa porodice na državu... [Prema Li Huangu] tradicionalna vezanost, pogotovo za porodicu, treba da bude napuštena ako će se patriotizam razvijati u Kini.“ (Cester Tan, Kineska politička misao u dvadesetom vijeku, str. 125, 297.)

Prevelika gužva, brze promjene i raspad zajednica su opštepriznati kao izvori društvenih problema. Ali mi ne vjerujemo da je to dovoljno da se objasni obim problema koji postoje danas.

Jedan manji broj predindustrijskih gradova jeste bio velik i prenaseljen, pa opet čini se da njihovi stanovnici nisu imali psiholoških problema u onom obimu u kom se oni javljaju kod savremenog čovjeka. U Americi danas još uvijek ima slabo naseljenih ruralnih područja, i mi u njima vidimo iste probleme kao i u urbanim sredinama, mada ovi problemi obično nisu toliko akutni u seoskim oblastima. Prenaseljenost se, stoga, ne čini odlučujućim faktorom.

Na rastućoj američkoj granici tokom XIX vijeka, mobilnost stanovništva je vjerovatno razbila šire porodice i male društvene grupe, barem do istog stepena do kog su danas razbijene. Zapravo, mnoge uže porodice su po svom izboru živjele u takvoj izolovanosti, sa prvim komšijama tek na nekoliko milja udaljenosti, da nisu pripadale nikakvoj zajednici uopšte, i čini se (gledano iz ugla američkog društva)  da se iz toga nisu razvili nikakvi problemi.

Dalje, promjena u američkom pograničnom društvu je bila veoma brza i duboka. Čovjek je mogao biti rođen u brvnari, van dodira sa redom i zakonom i hraniti se mahom divljači, da bi do svoje starosti već mogao biti imati redovan posao i živeti u uređenoj zajednici sa funkcionalnim snagama javnog reda i mira. Ova je promjena bila dublja od one koja se tipično događa u životima savremenih pojedinaca, pa opet ne čini se da je ona dovela do psiholoških problema. Štaviše, američko društvo XIX vijeka je bilo optimistično i samouvjereno, za razliku od današnjeg, pogotovo evropskog društva.

Razlika se, smatramo, nalazi u tome što savremeni čovjek (pogotovo na “Starom kontinentu” u velikoj mjeri opravdano) osjeća da mu je promjena nametnuta, dok se doseljenik-graničar u Americi iz XIX vijeka osjećao (takođe u velikoj mjeri opravdano) da je on, svojim izborom, stvorio promjenu. Tako bi se naseljenik nastanio na komadu zemlje po svom izboru i kroz svoj trud od njega stvorio farmu. Tih dana je cijela ta zemlja imala možda nekoliko stotina stanovnika i bila je mnogo izolovanija i samostalnija nego što je to današnja država. Tako je naseljenik- farmer kao dio male grupe učestvovao u stvaranju novog, uređenog društva. Čovjek se može ozbiljno zapitati da li je stvaranje takvog društva napredak, ali to je u svakom slučaju zadovoljilo naseljenikovu potrebu za procesom moći. Takav obrazac uređenja društvenog sistema nametnut je zemljama u tranziciji bez prilagođavanja specifičnim kulturološkim, istorijskim, vjerskim i dr. nasljeđima tih naroda.

Bilo bi moguće dati i druge primjere društava u kojima je bilo brzih promjena i/ili nedostatka dobro povezane zajednice bez masovnih zastranjivanja u ponašanju kakve vidimo u savremenom industrijskom društvu. Tvrdimo da je najvažniji uzrok društvenih i psiholoških problema u savremenom društvu činjenica da ljudi nemaju dovoljno prilike da prođu kroz proces moći na normalan (tadicionalan) način. Ne želimo izričito tvrditi da je savremeno društvo jedino u kojem je proces moći poremećen. Vjerovatno je većina sadašnjih civilizovanih društava u svom istorijskom razvoju, ako nisu i sva, u manjem ili većem obimu remetila proces moći. Ali taj je problem postao ozbiljan tek u savremenom industrijskom društvu.

Izvor: T.K.