Konformizam nas je progutao

     Jednu od najvećih u teško razmrsivom balkanskom spletu nevolja predstavlja svakodnevna, sveopšta, sveprisutna neodgovornost, a to znači neodgovornost ne samo svih nego neodgovornost kojoj  niko ne može umaći. Živimo u svijetu, govorio je Jaspers, anonimne odgovornosti. Neodgovornost najznačajnijih društvenih aktera, intelektualaca, prosvjetnih i kulturnih radnika, novinara, nosilaca privrednog života, političkih, vjerskih i drugih lidera, navikli smo govoriti (i slušati) sadržana je u njihovom konformizmu.

 
     Ali, nije sva nevolja u tome. U potrošačkom društvu i svijetu u kojem poodavno živimo nemilosrdno iako neosjetno, trošeći sve živo i neživo, mi smo, čini se, potrošili i riječi, njihov smisao, njihova značenja i njihove životnonormativne zalihe. Šta riječ odgovornost može još značiti u svijetu u kojem vlada džinovski tehnološki, globalni, neoliberalni, kapitalistički, oligarhijsko-financijski politički determinizam? Ili, da se držimo naše lokalne scene, ako i u kojoj mjeri takva scena uopće postoji, šta riječ odgovornost može značiti u našoj zemlji u kojoj se, manje u veselom, a više u zlokobnom smislu te riječi, ne zna ni ko pije ni ko plaća?

    Šta za nas danas znači konformizam? Nešto negativno?  Zapravo, konformizam predstavlja životno uvjerenje za koje smo se na krilima hedonizma i individualizma dugo borili, "etički" kodeks, vladajući poredak. Kako kaže Günther Anders, "ni u jednom istorijskom pokretu princip kontrarevolucije, to jest princip da se oni koji su pretvoreni u neslobodne pod zastavom slobode mobilišu protiv nje same, nije slavio pobjedu ravnu ovoj pobjedi konformizma." 

    A za našu slobodu i odgovornost (a to dvoje je isto) konformizam je, etički govoreći, smrtni grijeh, poslije kojeg kada ga učinimo nas više nema i ne može biti. Konformizam je totalitarni oblik svijesti čiju totalitarnost ne prepoznajemo i ne priznajemo jer smo na njega dobrovoljno prisiljeni. Konformizam, da se još jednom poslužimo riječima Andersa, nije krvav isključivo samo zato što nas je već progutao.

    U takvoj pesimističkoj globalnoj i vladajućoj konstelaciji, u takvoj obeshrabrujućoj  perspektivi  može se (i mora se) gledati i na kod nas aktualnu političku krizu u kojoj na djelu imamo kršenje zakonitosti i procedura u djelovanju nekih političkih parlamentarnih stranaka, formacija, koalicija i većina. Takva nezakonita postupanja, kršenja procedura i poslovnika koja neki poslanici, premijeri i stranački lideri obrazlažu i opravdavaju žurbom, višim interesom, odnosno maksimom da cilj opravdava sredstvo, a iza kojih se zapravo krije nastojanje da se ostvare lični i stranački interesi, da se osvoji vlast, da se ovlada javnim servisima. 

      Dakle, da završim jednim apelom koji može, nemam ništa protiv, biti shvaćen mnogo načina. Apel glasi: Sve dok na političkoj sceni, u našem političkom životu, u parlamentima i vladama imamo one snage koje u gušenju sloboda i nezavisnosti odlučivanja vide svoju šansu, moć i vlast, sve dok na političkoj sceni, u našem političkom životu, u parlamentima i vladama imamo one snage koje polaze od toga da "viši" cilj opravdava sredstvo, da se zbog "višeg interesa" mogu kršiti Ustav, zakoni i procedure, sve dok na političkoj sceni, u našem političkom životu, u parlamentima i vladama imamo one snage koje bi da nametnu politiku jednoumlja, u Bosni i Hercegovini neće biti normalnog života za sve njene građane.

     

Izvor: Dž. Hodžić