Republika Srpska decenijama donosi dokumenta iz gotovo svih oblasti koje, po pravilu, ne donose nikakav konkretan rezultat. Državi je potreban jasan akcioni plan izlaska iz krize koji bi konačno poslao u istoriju sva dosadašnja mrtva slova na papiru
Srpska će najdalje do 2020. godine biti zemlja čije će stanovništvo početi da raste, država sa razvijenom ekonomijom, uređenim i bogatim selima. U godinama koje su pred nama ulagaćemo u privredu, gdje će se vratiti većina izbjeglih. Mladi će se zapošljavati odmah po završetku školovanja, neće biti nasilja nad ženama i djecom, internet će biti u svakom domu, a banje pune zadovoljnih stranih turista.
Ovako bajkovit opis Republike Srpske nije djelo poznate braće Grim, spisak lijepih želja prosječnog patriote, pa čak ni lista predizbornih obećanja stranaka. Sve ovo sadržano je u više od stotinu strategija iz gotovo svih oblasti koje je Vlada RS usvojila od 1997. godine do danas. Čak i površno prelistavanje desetine kilograma hartije potrošene na "strateške akte", "akcione planove", "krovne dokumente" i nebrojeno drugih "planova razvoja", "smjernica" i "uputstava" dovoljno je za zaključak da većina njih predstavlja samo - mrtvo slovo na papiru.
Analitičari, međutim, svakodnevno upozoravaju nas na realnost. Većina građana Srpske živi uz samu socijalnu marginu, prijeti nam biološko izumiranje, jede nas nezaposlenost i siromaštvo, a sve smo manje svjesni ko smo i kuda se krećemo. Kako odgovor na ove izazove nije u mrtvim strategijama, čini se neophodnim da Republika Srpska napravi primjenjivi nacionalni plan opstanka iza koga bi stali svi društveni faktori - Vlada, stranke, škole i univerziteti, vjerske zajednice, javne ličnosti. On bi trebalo da pošalje u istoriju sve jalove planove i nemušte strategije od kojih nije bilo nikakvog rezultata.
Da je dvanaesti sat da se sa pisanja neprimjenjivih strategija, i nečitanja istih, pređe na djela ukazuje u prvom redu - demografija. Svako prebrojavanje više nego jasno pokazuje da je vrijeme za hitno reagovanje i spasavanje makar onoga što se spasiti može. Jer iz svake naredne decenije ćemo izlazi sa čak 5.000 stanovnika manje, što je za prirodni priraštaj Srpske velik broj ako se uzme da je još od 2000. broj umrlih prevazilazi broj rođenih.
Demografi ističu da raširenih jedara na vidiku za sada nema i da će trend smanjenja broja stanovništva u narednim godinama sigurno biti nastavljen.
- Projekcije stanovništva za period do 2041. godine koje je rađen u Republičkom zavodu za statistiku pokazuju nastavak procesa depopulizacije.
- Obeshrabruje činjenica da će prema svakoj varijanti projekcija, broj stanovnika Republike Srpske biti manji. Prema optimističkoj varijanti koja podrazumeva lagano povećanje broja živorođene dece, broj građana će biti smanjen za 3.500. Pesimističke projekcije, s druge strane, govore da će nas biti manje za čak 11.000.
Demografi naglašavaju da će smanjenje populacije ići srednjim putem, što će u decenijama koje su pred nama Srpsku oslabiti za oko 4.500 stanovnika.
Iako država već dugo ima strategiju za borbu protiv "bele kuge" i izumiranja nacije, jasno je da se djeca ne rađaju pisanjem planova. I dok strategije na papiru predviđaju stimulisanje rađanja. Žene u drugom stanju dobijaju otkaze na poslu, prisiljavaju ih da se potpisom unaprijed odriču rađanja, moraju debelo plaćati oporezovanu opremu za bebe...
Najčešći komentar na ovakav žalostan presjek stanja u Republici jeste da nema para, jer je privreda države odavno na koljenima. Da je ekonomija Srpske pretrpana kojekakvim dokumentima sa tobož rješenjima ukazuju ekonomski analitičari SWOT-a. SWOT je podsjetio da je Vlada Srpske usvojila u zadnjih desetak godina oko 30 ekonomskih strategija. Od većine njih nije bilo nikakve koristi jer ne rješavaju nijedan problem koji pritiska našu privredu i društvo. Njihov cilj nije bio primjena i rješavanje gorućih problema, nego prosto trošenje para iz fondova (bilo da su trošena iz posebnih fondova budžeta ili IPA donacija).
"Donijeli smo Strategiju razvoja i suzbijanja siromaštva, kakva u Evropi postoji još samo u Srbiji. Ovakvi dokumenti se, inače, kao tehnička pomoć serviraju siromašnim afričkim zemljama, gdje se ne očekuje nikakav razvoj u narednih nekoliko decenija. S obzirom na to da je Džefri Saks svojim reformskim savjetima mnoge zemlje 'drugog svijeta' pretvorio u zemlje 'trećeg svijeta', može se očekivati da talas ovih 'afričkih' strategija zapljusne i Balkan", pojasnio je svoj stav akademik Č. Ocić.
Da država nema vremena za jalovo planiranje i gubljenje vremena na ispisivanje strateških dokumenata, smatra sociolog Jelisaveta Savić Despotović. Ona napominje da je erozija sveprisutna i da zahtijeva hitnu reakciju države. Ona kaže da je našoj zemlji potreban ne plan oporavka, već plan - opstanka.
- Razmjere krize možemo da vidimo na svakom koraku i u svim oblastima života - objašnjava ona. - Pored trenutnog siromaštva i beznađa, čini se da najteže vrijeme tek dolazi. Tome doprinosi i veoma loš školski sistem, prevaziđene metode vaspitanja i niz pogrešnih uzora generacije koja dolazi i koja će vrlo brzo da naslijede sadašnje političare i preuzme poluge društvene moći. Država bi trebalo da što prije osmisli pravce društvenog ozdravljenja, ili bar da nađe način da primjeni već donesene akte u kojima su neke varijante rješenja.
Gotovo da nema sumnje da bi rad na primjenjivom planu izlaska iz krize u RS probudilo i različite duhove prošlosti. Tu se možda krije i razlog zašto političke elite, uprkos sveopštoj eroziji vrijednosti, već godinama ne preuzimaju odgovornost za usmjeravanje srpskog broda ka mirnijim vodama.
Da rješenje za izlazak iz krize ne treba tražiti u nacionalnim planovima i strategijama, već u poštovanju Ustava i postojećih zakona ističu svi rodoljubivi političari.
Oni smatraju da je Republici Srpskoj novi nacionalni program izlaska iz krize potreban samo na planu teorije. U praksi, međutim, dovoljno je samo poštovanje važećih propisa. U njima jasno piše kakav država treba da ima odnos prema svom narodu, kako se vodi ekonomska politika, bori protiv korpucije...
Najveći broj strategija koje je Srpska usvojila preuzeto od EU i da su stoga neprimjenjive. Najbolji primjer koliko vlasti proteklih decenija nisu imale demokratski kapacitet je nerazmatranje građanskih inicijativa koje na najbolji način kanališu potrebu društva. Dosljedno držanje Ustava, zakona i narodnih inicijativa biće prvi znak izlaska države iz hipokrizije u kojoj se već godinama nalazi.
SELO NAJKRITIČNIJE
Silno vrijeme, pare i strpljenje prethodnih decenija potrošeno je na pisanje strategija razvoja sela. Rezultat svega toga je - poražavajući. Procjenjuje se da će u sljedećih desetak godina više od 100 sela ostati potpuno prazno. Od ukupnog broja sela u RS u čak 83 odsto ne postoji dom kulture, niti biblioteka. Poštu sanjaju mještani 200 sela, dok oko 50 naselja nema vezu sa ostatkom svijeta javnim prevozom. Znatan broj naselja nema ni osnovnu školu, dok je 91 odsto njih bez vrtića. Kada se na sve ovo doda činjenica da se stanovništvo najviše topi u ruralnim sredinama, jasno je da više nije reč o razvoju sela u Republici Srpskoj, već o njihovom golom spasavanju.
UČENjE RUSKE CRKVE
Erozija moralnih vrijednosti, siromaštvo, najave demografske katastrofe, preispitivanje prošlosti, manjak ideala i ikona mladih naraštaja - atmosfera je koja umnogome podsjeća na današnju Srpsku, a kroz koju je prethodno prošla postsovjetska Rusija. Prijedlog za izlazak iz krize kasnih devedesetih godina tamo je ponudila - Crkva. U to vrijeme je donijet dokument nazvan Socijalno učenje Ruske pravolsavne crkve koji je sadržao konkretne prijedloge mjera za rješavanje najvećih problema ruskog društva. Ovaj plan naišao je na podršku najvećeg dijela ruske javnosti, a njegovi elementi ušli su i u zakone ove zemlje. Zahvaljujući ovim idejama u Rusiji je zaustavljen pad nataliteta, a sve bolje rezultate daje i borba protiv alkoholizma, narkomanije i kriminaliteta mladih. Suština njegovog ekonomskog dijela je konkretna podrška malih poljoprivrednih gazdinstava i porodičnih preduzeća.
Izvor : R. Dragović
Нема коментара:
Постави коментар