Život, bilo gdje na svijetu, nije tržnica ili voćnjak iz kojeg može da
se uzme samo najbolje, kvalitetno ili ukusno. On je mukotrpan, izuzetno težak,
ali istovremeno lijep i prepun iznenađenja. Ukoliko želite da se oduprete
problemima i opstanete, treba da vjerujete u sebe, u rad i svoje najbliže (svoju
porodicu). Iznad svega treba čuvati i sačuvati pamćenje, svijest (vlastita
saznanja) i vjeru. To su neprolazne vrijednosti, i nije nikakvo čudo što su one
danas, u ovakvom sistemu poremećenih vrijednosti, veoma ugrožene.
Ne treba da se zavaravamo, situacija u društvu biće sve teža, ako se što
prije ne vratimo znanju i iskustvu naših predaka (koji su s koljena na koljeno
prenosili ta znanja i iskustava mnogim generacijama prije nas), a koja nam
jedino mogu garantovati da ćemo se na pravi način suprotstaviti svim budućim
problemima. Vjera je lična stvar i svako treba pronaći svoj životni put,
tačnije onu mjeru vjerovanja koja mu najviše odgovara.
Svaki čovjek koji izgubi pamćenje, gubi sebe, prestaje da bude ličnost i
postaje ljuštura ili zaboravljena biljka koja samo vegetira i čeka da uvene.
Isti slučaj je i sa narodom. Ako odustane od borbe i prepusti se drugima da
odlučuju o njegovoj sudbini ,gubi samostalnost, gubi slobodu odlučivanja.
Najveći nacionalni problem mnogih „malih naroda“ jeste gubitak pamćenja,
kada se vlastita istorija i njene znamenite ličnosti kolektivno zaboravljaju. Tradicija
uvijek može da bude zloupotrebljavana, ali nikako ne treba da nam smeta ili da
to tragično doživljavamo. Narodna tradicija, u ovim teškim i prelomnim
trenucima, nam je itekako potrebna, jer njome se učvršćuje identitet i duh
naroda.
Ako se zapitamo: „ Kako pokrenuti
onemoćali privredu i ekonomiju ili kako nastaviti dalje?“, pravi odgovor glasi:
„ Napravite prvi korak i poslije njega nastaviti koračati dalje u budućnost.“ Treba
se okrenuti resursima koji nam stoje neiskorišteni i kojih imamo u izobilju. Prirodni
resuri koje imamo, i koji već decenijama stoje maksimalno neiskorišteni, jesu
poljoprivredni. Moraju se što hitnije obnoviti uništena poljoprivreda, tačnije
ono što je u jednom njenom razvojnom periodu davalo dobre rezultate. Zemljoradničke
zadruge su sedamdesetih godina prošlog vijeka radile po tržišnim principima, a
danas nam to Zapad plasira kao svoje vrhunsko dostignuće privrednog rasta i
istinu ekonomije.
Diskontinuitet i smjena generacija su naši najveći problemi. Mlađe
generacije ne žele da nastave poslove kojim su se bavili njihovi očevi, tako da
kolektivno iskustvo i njihovo znanje neminovno pada u zaborav. Na taj način
gubi se i nestaje sve ono što su prethodne generacije jednog naroda brižno
sakupljale i prenosile na svoje potomke. Mala privreda i preduzetništvo
postojali su prije četrdeset i pedeset godina, ali uništeni su u periodu od
1946. do 1948. godine zatvaranjem malih zanatskih radnji pod izgovorom da su to
ostaci kapitalizma. Time su na duži period uništili preduzetnički duh na ovim
prostorima.
Na sličan način su razbijeni i krupni zemljišni posjedi, a danas težimo
da tu istorijsku grešku ispravimo. Diktature će uvijek određivati našu sudbinu,
nekada je to bila diktatura Kominterne, a danas neoliberalizma. Od istorije
nismo ništa naučili i umjesto da čuvamo kolektivnu svijest i znanja koje su nam
u amanet preci ostavili, mi robujemo nečijim diktatima.
Svjedoci smo gašenja mnogih ruralnih lokalnih zajednica. Sela su danas
siromašnija nego ikada i slabo naseljena, a poznato je da opstanak gradova
zavisi od razvijenog i „živog“ sela. Koegzistencija grada i sela je uveliko
poznata, ali se ta istina zanemaruje iz sitno interesnih i ličnih razloga
pojedinaca u lokalnim parlamentima. Bogata i naseljena sela rezultiraju bogate
gradove sa razvijenom privredom. Odumiranje sela neminovno dovodi do odumiranja
gradova. Demografska slika u RS jeste loša, ali ne i katastrofalna. Država mora
na djelu pokazati seljacima da njihova proizvodnja ima nekakvog smisla, da
život i ostanak mladih na selu ima budućnost, a koji treba da ih motivišu da
nastave poljoprivrednu proizvodnju i život na selu. Sistem koji to treba da
populariše je, nažalost, više zainteresovan za masovnu zabavu građana nego za
popularizaciju poštenog rada. "Hljeba i
igara" postali su uobičajeni načini vladanja masom u neoliberalizmu (po
ugledu na rimske careve). Proizvodnju i pošten rad slabo ko i pominje, a kako i ne bi kad su
svakodnevno bombardovani zabavnim sadržajima (mediji promovišu sadržaje koji
bude želju za opuštanjem i zabavom, a sve marketing aktivnosti su podređene popularisanju
tih sadržaja). To su uzroci zbog kojih omladina najčešće bježi sa sela i traži
mjesta koja im to mogu obezbjediti.
Ne smijemo postati ksenofobični, ni euforični po pitanju „skorog“ ulaska
u EU. U svijetu, a ni u EU ne vlada blagostanje. U EU takođe ima kriminala i
korupcije, ekonomske krize i siromaštva. Nepotizam i broj zaposlenih u javnom
sektoru sa glomaznim birokratskim aparatom čine Brisel nezaobilaznim mjestom
korupcijskih radnji. Uzmimo za primjer da je samo u 2012. godini obim korupcije
u EU bio je 120 milijardi evra. Iz tako velikih i složenih društvenih sistema,
kao što je EU, treba uzimati pozitivna iskustva, dobre strane tog sistema, ali
da bismo to postigli, treba prvo dobro da ga proučimo i upoznamo.
Globalizacija sama po sebi veoma je opasna ako se narod ne pripremi da
od nje uzima kvalitet, već zaveden ili pogrešno usmjeren slatkorječivim
političarima uzima samo škart. Što se upravo desilo zemljama u tranziciji, a
čiji smo mi očit primjer. Ovakav pristup može odgovarati samo profitersko
ustrojenom bankarskom lobiju, jer se time stvara idealno tlo za plasmane
nepovoljnih kredita koji sigurno uvode svoje klijente u dužničko ropstvo. A
svako ko pokuša kočiti taj proces biće uklonjen sa važnih javnih pozicija i
optužen da koči razvoj, ne samo bankarskog sektora nego i cjelokupne privrede i
društva uopšte. Na taj način cijelo društvo se sistemski uvodu u dužničko
ropstvo. Zaštita od takvog ropstva ne smije se prepustiti ličnoj odgovrnosti
pojedinaca (političara), koji su po prirodi (pravilu) povodljivi i skloni pretjeranom trošenju i zaduživanju. Ljude u uslovima globalnih
promjena je izuzetno lako dresirati, pogotovo kada pristanu da žive u čoporu,
ali treba imati na umu da ljudi u čoporu ne vole promjene. Zbog toga je svaka
promjena u čoporu najava opasnosti, a ukoliko se u čoporu pokaže neki novi
lider, dreseri će naći način da ga smjesta uklone. Prije toga će, naravno,
pokušati da prevedu budućeg novog lidera na svoju stranu i da radi za njihove
interese, pa ako on na to pristane, onda će ga ostaviti u njegovom čoporu. Na političkoj
sceni će on igrati svoju igru dvojne lojalnosti, pa će ubijediti čopor da sve
čini samo za njih. Kada ih u to ubijedi ili izgubi interes, on će
ih jednostavno napustiti i prepustiće ih sudbini. Čopor tada sa lakoćom
prihvata bilo koga ko im se nudi kao lider, i cijela priča se iznova ponavlja.
Da bi se to spriječilo i onemogućilo, treba razvijati društvenu svijest
i kvalitetan obrazovni sistem. Sistem koji će školovati i građane i djecu,
poučavati ih praktičnim znanjima koja će moći koristiti u daljem životu i radu.
Reforme školstva su zablude za siromašna društva (u koje spada i naše društvo)
sa svim svojim vrlinama i manama. Razvijene zemlje znaju da se školski sistem
ne reformiše. On je kod njih klasično ustrojen, strogih pravila i standarda, i
takav treba da bude, jer on stvara čvrste - karakterne ličnost koje znaju šta žele od života i šta su joj
prioriteti. U takvom sistemu nema demokratije, jer mora se znati ko koga uči i
ocjenjuje – profesor učenika, a ne obrnuto.
Imamo sistem školstva, ali moramo u njega da vratimo kolektivna (iskustvena)
znanja koja posjedujemo. Nigdje ne stoji u zakonu da svi koji upišu školu
moraju i da je završe, nego da je zakonska obaveza roditelja da upiše dijete u
školu. Razvijene zemlje to veoma dobro znaju tako da se djeca bogataša školuju
u internatima, a siromašna djeca u javnim školama. Njihov školski sistem daje
pozitivne rezultate - njihova se društva i privrede razvijaju, a naš
reformisani sistem nikako da djeci pruži funkcionalna znanja koja će im u
životu biti potrebna (što pokazuju brojna testiranja vršena zadnjih decenija).
Društvo koje želi napredovati i razvijati vlastitu ekonomiju, probuditi uspavanu
privredu mora razvijati kvalitetan obrazovni sistem (a ne reformisti ga, jer
reforme oduzimaju vrijeme i novac – kojeg nemamo za bacanje) koji će budućim
generacijama pružiti šansu u nemilosrdnoj borbi na konkurentnom svjetskom
tržištu.
Нема коментара:
Постави коментар