Skoro
svako će se složiti da
živimo u duboko izmučenom društvu. Jedan
od najraširenijih pojavnih vidova anomalija našeg svijeta je ljevičarstvo,
tako da rasprava o psihologiji savremenih ljevičara
može da posluži kao uvod u opštu raspravu o problemima savremenog društva.
Šta
je ljevičarstvo? Tokom prve
polovine XX vijeka, ljevica se mogla u praksi identifikovati sa socijalizmom.
Danas je taj pokret rascjepkan, i nije jasno koga bismo direktno mogli nazvati
ljevičarem. Kada govorimo o ljevičarima,
mislimo prije svega na socijaliste, kolektiviste, politički
korektne tipove, feministkinje, aktiviste za prava homoseksualaca i invalida,
aktiviste za prava životinja i slične.
Ali nije svako od onih ko se povezuje sa ovim pokretima ljevičar.
Ono do čega mi pokušavamo da
dopremo u raspravi o ljevičarstvu
nije konkretan pokret ili ideologija kao psihološki tip, već je to prije skupina povezanih vrsta. Stoga, ono što podrazumjevamo pod
„ljevičarima“ postaće
mnogo jasnije tokom ove rasprave o ljevičarskoj
psihologiji.
Ono
što pokušavamo je da na grub i približan način
ukažemo na dvije psihološke tendencije koje se smatraju pokretačkom
silom savremene ljevice. Ne tvrdimo da ćemo
kazati potpunu istinu ili otkriti nešto novo u nauci o ljevičarskoj
psihologiji. Takođe, diskusija se odnosi
isključivo na savremene ljevičare.
Ostavićemo otvorenim pitanje
koliko ova rasprava može biti primjenljiva na ljevičare
XIX i ranog XX veka.
Dvije
psihološke tendencije koje su ugrađene
u savremeno ljevičarstvo nazvaćemo:
„osjećanjem niže vrijednosti“ i „prevelikom integrisanošću
u društvo“ odnosno prevelikom socijalizacijom. Osjećanje
niže vrijednosti je karakteristično
za sve savremene ljevičare, dok je prevelika
socijalizacija karakteristična
samo za jedan dio savremenog ljevičarstva,
ali taj dio ima veoma veliki uticaj na naše društvo (vidljivi kao ostaci socijalističke
prošlosti).
Pod
osjećanjem niže vrijednosti ne podrazumjevamo samo
osjećaj inferiornosti, već
i cio spektar povezanih osobina: nisko samopoštovanje, osjećanje
nemoćnosti, naginjanje ka depresivnosti,
defetizam, krivica, mržnja samog sebe itd. Možemo tvrditi da savremeni ljevičari
naginju ka nekim od ovih osjećanja
(manje ili više potisnutim) i da su ova osjećanja
ključna u određivanju
pravca savremenog ljevičarskog pokreta.
Kada
neko protumači skoro sve što je rečeno
o njemu (ili grupama sa kojima se identifikuje) kao uvredljivo, zaključujemo
da on ima osjećaj niže vrednosti ili
nisko samopoštovanje. Ova tendencija je naglašena među
aktivistima za prava manjinskih zajednica, bez obzira na to da li ili ne pripadaju
zajednici čija prava brane.
Preosjetljivi su na riječi koje se koriste za
opisivanje manjina i na bilo šta što se u vezi sa manjinama kaže. Izrazi: „invalid“
ili „riba“ za hendikepiranu osobu ili ženu izvorno nisu imali uvredljivu
konotaciju. „Ženska“ i „riba“ su bili prosto ekvivalenti „lika“, „tipa“ ili „druškana“.
Negativne konotacije su ovim terminima dodali sami aktivisti. Neki aktivisti za
prava životinja su otišli toliko daleko da odbacuju izraz „kućni
ljubimac“ i insistiraju na njegovoj zameni sa „životinjskim sudružnikom“.
Antropolozi-ljevičari izbjegavaju da o primitivnim narodima kažu bilo šta što bi se možda moglo
protumačiti kao negativno. Hoće
čak da zamjene termin „primitivni“ sa
„nepismeni“. Izgledaju skoro paranoično
u vezi sa bilo čim što bi moglo da
sugeriše da je ijedna primitivna kultura
inferiorna
uređenim društvenim zajednicama. (Ne želimo da kažemo da su primitivne kulture zaista
inferiorne u odnosu na razvijene zemlje svijeta. Samo pokazujemo
preosjetljivost ljevičarskih antropologa.)
Najosjetljiviji
na „političku nekorektnost“ nisu
imigranti stanovnici geta, zlostavljane žene ili invalidi, već
manji broj aktivista, od kojih većina
i ne pripada nijednoj „potlačenoj“
grupaciji već dolaze iz
privilegovanih slojeva društva. Politička
korektnost ima svoje uporište među
univerzitetskim profesorima koji imaju siguran posao sa prigodnom platom, i
koji su mahom heteroseksualni iz porodica srednjeg ili višeg srednjeg staleža.
Većina
ljevičara se duboko identifikuje sa problemima
grupa koje imaju status slabih (žene), poraženih (nacionalne manjine), odbojnih
(homoseksualci) ili na bilo koji drugi način
inferiornih. Sami ljevičari duboko u sebi osjećaju
da su ove grupe inferiorne. Oni nikad ne bi priznali sami sebi da imaju ovakva
osjećanja, ali upravo zato što smatraju te
grupacije inferiornim oni se sa njima identifikuju (zbog griže savjesti i
skrivanja osjećanja). (Ovim ne želimo reći
da su žene, nacionalne manjine i drugi zaista inferiorni;
samo izvodimo zaključak o psihologiji ljevičara).
Feministkinje se očajnički
trude da dokažu da su žene podjednako snažne i sposobne kao i muškarci. Očigledno
pritisnute strahom da žene (njihova tijela i mišići) možda i nisu toliko snažna i sposobna kao
i kod muškaraca.
Ljevičari
naginju ka tome da mrze sve što ima imidž snažnog, dobrog ili uspješnog. Mrze racionalizam.
Razlozi koje ljevičari pružaju za mržnju
prema snažnom i razvijenom Zapadu itd. očigledno
se ne podudaraju sa njihovim stvarnim motivima. Oni kažu
da mrze Zapad zato što je ratoboran, imperijalistički,
seksistički, etnocentričan
i tako dalje, ali kada se te iste mane jave i u socijalističkim
zemljama i u primitivnim kulturama, ljevičari
za njih nalaze izgovore, ili u najboljem slučaju,
preko volje priznaju da oni postoje; dok će
istovremeno oni poletno isticati (i
obično strašno preuveličavati)
ove greške kada se javljaju u zapadnoj civilizaciji. Jasno je, stoga, da ove mane
nisu pravi motivi ljevičara za mržnju prema zapadnim
kulturama i narodima. Oni ih mrze, tačnije zavide im zato što su uspješniji.
Termini
poput „samopouzdanja“, „oslanjanja na samog sebe“, „inicijative“, „poduhvata“,
„optimizma“ i dr. igraju malu ulogu u liberalnom i ljevičarskom
rječniku. Prosječan ljevičar želi da društvo riješi
svačije probleme, zadovolji svačije
potrebe, pobrine se za svakoga. On nije vrsta čovjeka
koji ima unutrašnji osjećaj pouzdanja u samog
sebe da riješi svoje probleme i zadovolji svoje potrebe. Ljevičar
je protivan ideji konkurencije zato što se, duboko u sebi, osjeća
kao gubitnik.
Savremeni
ljevičarski filozofi mahom odbacuju razum, nauku i
objektivnu stvarnost i insistiraju da je sve kulturološki relativno. Ali očigledno
je da savremeni ljevičarski filozofi nisu
samo logičari hladnih glava
koji detaljno analiziraju osnove znanja. Oni su duboko emocionalno angažovani u
svom napadu na istinu i stvarnost. Oni napadaju ove koncepte zbog svojih
sopstvenih psiholoških potreba. S jedne strane, njihov napad je ventil za
agresivnost, i, onoliko koliko je uspješan, zadovoljava njihovu potrebu za moći.
Ono što je još važnije, ljevičar
odbacuje nauku i racionalnost zato što oni određuju
neke tvrdnje kao tačne (tj. uspješno) i
druge kao pogrešne (tj. neuspjelo). Ljevičari
više vole da hvale ili krive društvo ili sistem za sposobnosti pojedinca ili za
nedostatak vlastitih sposobnosti. Tako da, ako je neko „inferioran“, to nije
njegova krivica, već krivica društva, zato
što on nije bio dobro odgojen.
Ovaj
tip osobe nije sasvim izgubio vjeru u sebe. On ima određeni nedostatak u osjećanju
svoje snage i vrijednosti, ali i dalje može da zamisli sebe kao osobu koja ima
kapacitet da bude snažna, i njegovi pokušaji da osnaži sebe uzrok su njegovog
neprijatnog ponašanja. Ne tvrdimo da svi,
ili uopšte većina siledžija i
nemilosrdnih takmičara pati od kompleksa
niže vrednosti. Ali većina ljevičar
je već otišla predaleko. Njegovo osjećanje
inferiornosti je toliko ukorjenjeno da nisu u stanju da sebe zamisle kao
individualno snažne ili vrijedne osobe. Otud se javlja veliki osjećaj kolektivizma
ljevičara. Oni se osjećaju
snažnim samo ako su dio velike organizacije ili masovnog pokreta sa kojim se
identifikuju. Mržnja prema samom sebi je glavna osobina ljevičara.
Onaj ko mrzi sebe nema ni riječi hvale za druge.
Ljevičari
mogu da tvrde da su njihova djela podstaknuta saosjećanjem
ili moralnim principima, i zaista, moralni princip igra značajnu ulogu kod ljevičara
koji su previše socijalizovani. Ali saosjećanje
i moralni principi ne mogu biti glavni motiv za ljevičarski
aktivizam. Agresivnost je previše očigledan
dio ljevičarskog obrasca
ponašanja; kao i želja za moći
(što se moglo vidjeti u bivšim socijalističkih diktaturama). Štaviše,
najveći dio ljevičarskog
ponašanja nije racionalno proračunat
da bude na korist narodu kojem ljevičari
tvrde da žele da pomognu. Očigledno,
bilo bi produktivnije prihvatiti diplomatski i pomirljiv pristup koji bi barem
načinio verbalne i simbolične
ustupke aktivistima koji misle da ta afirmativna akcija diskriminiše njih same.
Ali ljevičarski aktivisti ne
poduzimaju ovakve korake zato što to ne bi zadovoljilo njihove stvarne emocionalne
potrebe. Pomaganje ugroženima nije nikada bio njihov stvarni cilj. Umjesto toga,
oni mnoge probleme koriste kao izgovor za izražavanje svoje agresivnosti i
osujećene potrebe za moći.
Na taj način oni zapravo štete ugroženima,
zato što neprijateljski stav aktivista raspiruje mržnju.
Da
u takvom društvu nema nikakvih problema, ljevičari
bi morali da stvore problem (krize
bilo koje vrste, ekonomske, političke krize ili ratove) da bi dali sebi izgovor
za dizanje tolike buke. Naglašavamo
da gore pomenuto ne pokušava da bude tačan
opis svih onih koji bi se mogli
smatrati ljevičarima. Ovo je samo
gruba crta nekih opštih tendencija savremenih ljevičarskih
pokreta, stranaka i partija, ma kako se one u tim društvenim sistemima i državama
zvale.
Izvor: T. K.
Нема коментара:
Постави коментар